Osobni razvoj

PROMIŠLJANJE O IZBJEGLIČKOJ KRIZI

Nikolina Nakić: Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu

book 70 časopis

„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“

Napaćeni, trpeći, plemeniti hrvatski narod reagirao je prema tim ljudima toplo i humano, mnogi nisu štedjeli ni vremena ni novca da pomognu unesrećenima. U manjini su oni koji sa strahom, mržnjom i podozrivošću gledaju te ljude i ne samo da ne pomažu nego druge odgovaraju od toga šireći paranoične i vrlo često neistinite vijesti koje toj ljudskoj bijedi pripisuju najgore motive i osobine. To me neizmjerno žalosti jer među takvima primjećujem golem broj vjernika katolika koji su zatvorili svoja srca i zaboravili čemu nas je podučavao naš Učitelj i Gospodin.

Brate i sestro, naša se ljubav mjeri veličinom naše sućuti za ljude oko nas, za društvo u kojem obitavamo i djelujemo

Razlozi i činjenice

Bijah stranac, a primiste me! O kako suvremeno zvuče ove riječi našeg Gospodina u kontekstu današnjih dana!

Pustimo razloge tko je kriv i zašto je do toga došlo, no činjenica jest: u našu dragu domovinu nahrupile su tisuće i tisuće ljudi, očajnih, mrtvih umornih i iscrpljenih, s imovinom koja stane u jednu torbu i novcem koji su skucali za put dok se ne snađu u bogatijim zemljama Europe u koje su krenuli a u kojima ih nerijetko čeka njihova rodbina.

Jasno je kao dan. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu

Pobjegli su iz ratom zahvaćenih zemalja, prvenstveno Sirije (gdje ratuju četiri građanske frakcije i iz koje mahom bježe mladi muškarci koji se ondje nemaju za koga boriti a prvi bi bili regrutirani), Iraka i Afganistana. Činjenica jest da su se ratnim izbjeglicama priključili i siromašni ekonomski migranti koji su pak u Europu krenuli trbuhom za kruhom i za koje počesto nemamo razumijevanja, jer tako lako zaboravljamo u kojoj su mjeri u 19. i 20 stoljeću i naši Hrvati bježali od siromaštva u neki bolji i bogatiji svijet, svijet novih šansi. Pamćenje nam je kratkog vijeka!

To čine usprkos pozivu pape Franje i Hrvatske biskupske konferencije koja kaže: „Pozivamo vjernike da u okviru svojih mogućnosti pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe“.

Također ističu da su neprihvatljive politike i prakse koje su u suprotnosti s kršćanskim načelima solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava te duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica.

Kratko i jasno. Ako takva preporuka nekome nije dovoljna, vraćamo se na riječi koje bi svakom kršćaninu trebale biti najsvetije – Isusove riječi iz Svetog pisma:

„Kad Sin Čovječji dođe u slavi razlučit će narode jedne od drugih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će Kralj reći onima zdesna: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’“ „Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’“ „Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’“ „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“

Može li korak koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti biti tome bijedniku od kakve koristi?

Jasno je kao dan. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu. Služiti Bogu u čovjeku, bez obzira na vjeru, boju, stalež, naša je osnovna dužnost. Isus nas je naučio da u patničkom licu čovječanstva gledamo i vidimo njegovo vlastito patničko lice. Vjera i nauk koje nam je Isus donio nije tek puki teorijski skup principa i načela već djela i iskustvo, gdje je bližnji u potrebi onaj nužni most ljudi prema životu vječnomu. Siromasi i prezreni su, ne sumnjajmo u to ni časa, naši suci na konačnom sudu!

Jesmo li, zabrinuti jedino i isključivo za svoj komoditet, zatomili u sebi svaku svoju ljudskost i postali tako neosjetljivi za patnju i potrebu?

Isusa dakle MORAMO prepoznati u svakom prognanom, ranjenom i bijednom. On je On, u gladnome gladan i u žednome žedan. Nevolja svijeta postaje kriterij spasenja svakoga od nas, a ne samo osjećaj sućuti, simpatije ili antipatije.

Kako lako to zaboravljamo, kako lako toj istini okrećemo leđa!

Brate i sestro, naša se ljubav mjeri veličinom naše sućuti za ljude oko nas, za društvo u kojem obitavamo i djelujemo. Nosimo li masku bešćutnosti? Jesmo li, zabrinuti jedino i isključivo za svoj komoditet, zatomili u sebi svaku svoju ljudskost i postali tako neosjetljivi za patnju i potrebu?

Završavam mislima koje su urezane u nadgrobni spomenik velikog čovjeka koji, zamislite, nije bio kršćanin. Sigurno ste čuli za njega – zvao se Gandhi. Na njegovu grobu piše:

„Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti biti tome bijedniku od kakve koristi.“

Hoćemo li, jednom kad dođemo pred lice našeg Gospodina, na ovo pitanje moći odgovoriti potvrdno?

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Najčitanije

Na vrh