Ekipa na vlasti stalno izmišlja neke nove zakone i propise. Tako smo prošli mjesec mi u Kristoforima, a ima nas desetak zaposlenih, polagali Zaštitu na radu. Naša je osnovna djelatnost evangelizacija, a za rad koristimo računala, glazbene instrumente i mikrofone. Stručni savjetnik nam je prije ispita dao gradivo vezano za naš posao. Naš basist Rajko odmah je primijetio da stručni savjetnik i nije baš stručan. Naime, nigdje ne spominje našu glavnu zaštitu: blagoslovljenu vodu, sol, krunicu, križeve i ostale ‘rekvizite’ koje koristimo u našem poslu kako bismo se „zaštitili na radu“. Da ne govorimo o tome kako sve to slabo vrijedi bez vjere srca, redovitog sakramentalnog života, čitanja Božje riječi…

Sve nas je to jako nasmijalo, no kad malo bolje razmislimo, to i nije tako smiješno. Živimo u svijetu kojem, po Isusovim riječima, ne pripadamo i koji nas, kao istinske kršćane, ne voli. U tom svijetu žive mnogi pojedinci koji ne žive kršćanske vrijednosti i spremni su nauditi drugima na najrazličitije načine. Postoji pravna država i policijski sustav koji bi nas trebao štititi, no svi znamo da to ne funkcionira uvijek na zadovoljavajući način. Kako će nas policija i sudovi zaštititi od proklinjanja, vračanja, čaranja, uroka, klevetanja, ogovaranja, odbacivanja, omalovažavanja, strahova itd.?

Članak o zmijama je podigao veliku prašinu, i mnogi nam se javljaju i potvrđuju da je to u njihovim životima itekako stvaran problem. Od takvih bi nas napada i opasnosti trebala štititi Crkva, no ponekad nisam siguran je li u zaštiti građana u Hrvatskoj više zakazala pravna država ili Crkva. Dobri zakoni, propisi i pravila postoje i u državi i u Crkvi, no vidimo kako to izgleda u praksi. Prevelik je broj vjernika doživio negativna iskustva kad su, napadnuti od đavolskih slugu, zatražili pomoć od svojih župnika. Neki župnici danas ni ne vjeruju da đavao postoji ili da uopće može nekom vjerniku štetiti magijom, čaranjem, vračanjem ili urocima. Oni pak koji vjeruju, nemaju ni iskustva niti dovoljno znanja da bi uspješno pomagali. Na teološkim se učilištima đavao ni ne spominje. Naši su profesori teologije postali znanstvenici, a znanstvenik ne može vjerovati u postojanje đavla ako želi biti priznat od svojih kolega znanstvenika s drugih veleučilišta. Znam da postoji nemali broj teologa koji su toliko znanstveno napredovali da ne vjeruju ni u biblijskog Boga, već imaju neku svoju predodžbu lišenu „biblijskih pretjerivanja s čudesima i izganjanjem đavla“. Ipak, postoje i mnogi svećenici koji su se sami potrudili naučiti i steći iskustvo da bi mogli pomagati onima koji su u potrebi. Za njih smo objavili i knjigu U potrazi za Božjim duhovnicima. Što se tiče crkvenog nauka, on je tu jasno definiran i nema nikakve sumnje da učiteljstvo Crkve na čelu s Papom zna što je i tko je đavao. Svijetli primjer lokalne Crkve je svakako Poljska s preko šezdeset službenih egzorcista koji vjernicima stoje na raspolaganju i do kojih se ne dolazi samo po posebnim dozvolama i samo u najtežim slučajevima opsjednuća već i u situacijama kad vjernik jednostavno sumnja da je napadnut. Napravili smo cijeli nauk od provjeravanja radi li se o đavolskom napadu ili o psihičkoj bolesti. Crkva je oduvijek davala mogućnost svakom svećeniku, a i danas je tako, da moli otkletvene molitve nad onima za koje se sumnja da su pod utjecajem Zloga. Iskusan će svećenik izmoliti te molitve i u velikoj će se većini slučajeva već po reakciji na njih, vidjeti je li u pitanju đavao ili psiha. Ako se sumnja na duševnog bolesnika, a takvi nerijetko glume da su opsjednuti, svećenik će jednostavno reći da će u sebi moliti neku snažnu otkletvenu molitvu, ali će se potom samo napraviti da moli. Ako osoba reagira, znači da se radi o glumi. No kad svećenik zaista moli te molitve s vjerom, i posrijedi je đavao, osoba će gotovo uvijek reagirati; ako nema reakcija, vjerojatno se radi samo o duševnom problemu. Osobu koja je reagirala, svećenik će uputiti egzorcistu koji će dalje brinuti. Dakle, Crkva ima jednostavan i vrlo učinkovit način da se brine o takvim potrebama. Nedostaju samo svećenici koji imaju volje ali i vremena baviti se upravo takvim slučajevima. Većina svećenika, kojih imamo premali broj, pretrpana je svim ostalim, također nužnim i potrebnim služenjem vjernicima i nitko im ne može zamjeriti što se ne bave oslobađanjem. Za molitve oslobađanja potreban je sasvim drukčiji ritam života, uz mnogo više molitve, posta i čitanja riječi Božje, daleko više od onoga što može imati župnik koji ozbiljno vrši svoje poslanje. Možda se rješenje nalazi u tome da malo više molimo i postimo za svećenička zvanja kako bismo imali dovoljan broj svećenika koje bi onda biskupi mogli odrediti da se bave „zaštitom na radu“ zaposlenika Kraljevstva Božjega, tj. vjernika. Možda bi žene katolkinje (takve u Hrvatskoj čine veliku većinu) prije nego se odluče za abortus, trebale razmisliti, prihvatiti to dijete umjesto da mu oduzmu pravo na život, i posvetiti ga da služi u posvećenom zvanju? Ima li većeg blagoslova u obitelji od sina, unuka, brata, ujaka ili strica svećenika? Ima li većeg ponosa?

Koliki danas mladići uzaludno traže posao, ali i smisao života, a čeka ih izvrstan posao i izvrstan smisao života ako postanu svećenici? Kad bi Crkva dopustila da se svećenici koji to žele, žene, poput grkokatolika, pravoslavaca, kopta i drugih kršćana, ubrzo bismo imali dovoljan broj dobrih svećenika.

Ne zaboravimo da su i vjernici laici itekako osposobljeni sami se suprotstaviti Zlu i nadvladati ga. O tome više u sljedećem broju u kojem slijedi nastavak o snovima o zmijama. Želim vam blagoslovljeno čitanje Booka!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book (kao uvodnik za br. 58./listopad 2014.).