Foto: Shutterstock; B. R.

Ako damo Bogu mogućnost da nas učini sretnima, neće li i on sam biti sretan zbog toga? 😊

Želiš li početi učiti od Boga kako biti sretan? Ovo pitanje postavlja Augustyn Pelanowski na početku svoje knjige „Usrećiti Boga“.

Možda nam se ovdje na prvu nameće pomisao: „Pa tko može usrećiti Boga?“ Ili se javlja revolt: „Umoran sam, dosta mi je usrećivanja bilo koga… Što sa mnom, kad ću ja doći na red za sreću?“

Međutim „ako damo Bogu mogućnost da nas učini sretnima, neće li i on sam biti sretan zbog toga?“ kaže pater Gabriel Jacquier kojeg pater Pelanowski citira: „Način izražavanja ljubavi malog djeteta leži u davanju svojoj majci prigoda da može činiti dobro. (…) Dopustite Bogu da vas može ljubiti, dajte mu radost da vas može ljubiti.“

„Osjećao se je važan samo onda kad je ispunjavao zahtjeve roditelja, osvajao natjecanja, dobivao dobre ocjene.“ I što se onda događa?

Čini se da smo mnogi kao mladi čovjek kojeg pater opisuje u knjizi, koji se osjeća bezvrijednim, a posebno je tijekom djetinjstva patio od nedostatka ljubavi. „Osjećao se je važan samo onda kad je ispunjavao zahtjeve roditelja, osvajao natjecanja, dobivao dobre ocjene.“ I što se onda događa?

»Možda je nakon završetka srednje škole ili fakulteta taj mlad čovjek otišao svećeniku i pitao ga bi li trebao postati redovnik ili sklopiti brak – i čuo je odgovor da može učiniti što želi, da može ići za onim darom koji mu je dao Bog, a poziv se prepoznaje po tome da sami to želimo i da u tome nalazimo sreću. I iznenada taj mlad čovjek osjeća bijes prema svećeniku jer nije odlučio umjesto njega. Jer mu svećenik nije bacio štap kao psu da ga ulovi. Jer mu je dao mogućnost izbora. Taj čovjek je već kao dijete bio istreniran da zadovoljava druge, a sada iznenada on treba „zadovoljiti“ i realizirati svoju želju za srećom! Ali što želi Bog? Od svećenika taj čovjek čuje samo takav odgovor, a ustvari postavlja mu se pitanje: „Što želi od tebe Bog? U čemu Bog vidi ono što će te učiniti sretnim?“ Nakon tih riječi taj mladi čovjek odlazi slomljen iz ispovjedaonice.«

„Što želi od tebe Bog? U čemu Bog vidi ono što će te učiniti sretnim?“

Projiciramo očekivanja svojih roditelja, odgajatelja, učitelja – na nebeskog Oca. A ta očekivanja često nisu bila usklađena s onim što je najbolje za nas, s Božjom voljom za naš život. Zato nas pokušavanje da ta očekivanja ispunimo ne može dovesti do sreće, ne može nas uvesti u mir. Nije ni čudo – ta tko bolje od nebeskog Oca zna zašto je svatko od nas došao na zemlju? „Ti odražavaš dio Božjeg srca koji nitko drugi neće u tančine na taj način razumjeti“, kaže fra Richard Rohr. „Zato moraš vjerovati svom iskustvu Boga. Moraš! Možeš pokušati kopirati Tereziju, Pavla, Katarinu, Ivana ili nekog drugog. Ali koje je TVOJE iskustvo Boga?! Koje je to lice Očevo koje je TEBI objavljeno?“

No, nije nimalo lako nadići ljudske obzire. Najčešće tek kad nas život pritisne ‘na dno’, počnemo napokon „tražiti kralja u Bogu“, kaže pater Augustyn…

Ovo pokazuje je li nam Bog na prvom mjestu u životu

Tek kad nas pritisne patnja, prestanemo tražiti „kraljevanje, ne više kontrolu nad drugima, nad sobom, nad sudbinom što činimo da bismo mogli pobjeći od osjećaja da smo nitko“.

U tijeku je rat: „rat za tvoje tijelo, tvoju dušu i um, tvoj hram. Svatko je od nas ili hram Božji, čist i svet, ili hram zloga (optužitelja), pun zla i tame“, piše pater.

U tom trenutku on ulazi u dubine Sotone, u najdublji očaj i mržnju. Tama tada prožima čovjeka toliko da mu se teško približiti. Prestaje normalno funkcionirati, stalno je nemiran, zatvoren i pun očaja, iako se može…

»Obratimo pozornost na trenutak u kojem svećenik pere kalež nakon pričesti, čisti njegovu unutrašnjost, a ne vanjsku površinu – tako se i mi moramo brinuti više za ono što je unutra, a ne za ono što je vani.

Kada čovjek pušta u svoju unutrašnjost demona bluda ponavljanjem grijeha, pušta istodobno demona optužbe i lijenosti, pušta demona nemira i očaja, demona neumjerenosti i ovisnosti, demona odbacivanja ljudi i prijezira prema sebi – sedam drugih zlih duhova. U tom trenutku on ulazi u dubine Sotone, u najdublji očaj i mržnju. Tama tada prožima čovjeka toliko da mu se teško približiti. Prestaje normalno funkcionirati, stalno je nemiran, zatvoren i pun očaja, iako se može cinično smijati. …«

»Kada činimo najdublju ispriku Bogu, koja nije samo priznavanje grijeha nego i plač što se voljelo grijeh više od Boga, tada Duh Sveti ulazi sa sedam svojih anđela u hram i pali svjetla.»

A kada odustajemo od grijeha bluda – većina ovdje pomisli, primjerice na bračnu nevjeru, no u prvom redu, blud je bježanje od Boga, kad bilo što i/ili bilo koga drugoga stavljamo na prvo mjesto u svom životu… Dakle, kada odustajemo od toga grijeha:

»Kada činimo najdublju ispriku Bogu, koja nije samo priznavanje grijeha nego i plač što se voljelo grijeh više od Boga, tada Duh Sveti ulazi sa sedam svojih anđela u hram i pali svjetla. Njegov dolazak nije dodatan teret, nekakav jaram ili breme – jer Isus govori da je njegov jaram sladak, a breme lako (usp. Mt 11, 30). Kada molitvenom isprikom pozivaš Isusa, on ulazi sa svjetlom i olakšanjem. Ulazi Isus i njegovih sedam anđela tada kada vide da je čovjek postao svjestan grijeha i zamrzio taj grijeh; ulaze kada više ne glumimo da volimo Boga, nego uistinu čeznemo za njim, jer smo iskusili da je grijeh močvarni bezdan iz kojega sami ne možemo izići; ulaze kada u ispovijedi iz nas izlazi naše priznavanje grijeha…«

Tek su izuzetci u stanju ukrasti nebo! Ja osobno ne pronalazim u sebi snagu za to. Prečesto me Sotona udara da se ne bih uzdigao ni centimetar od zemlje. No, dijete Žene ne mora krasti nebo, jer nebo krade njega…

Marija

Ali mogu li ja, slab čovjek to uspjeti sam?

»Sâm Isus u slavnom govoru koji se dotiče Ivana Krstitelja govori da je nebo za nasilnike, za lopove, za one koji osvajaju ili kradu kraljevstvo na nasilan način. …

Međutim pitajmo se, ako su samo takvi ljudi kao Ivan Krstitelj u stanju ukrasti nebo, koliko takvih asketa postoji? To su tek izuzetci! Ja osobno ne pronalazim u sebi snagu za asketski život, tako radikalan život kojim se krade nebo. Prečesto me Sotona udara da se ne bih uzdigao ni centimetar od zemlje. Za mene pak to zvuči kao veliko unapređenje kada čitam da dijete Žene ne mora krasti nebo, jer nebo krade njega. Upravo joj se zbog toga predajem, zbog toga se oslanjam na nju, jer u njezinu naručju ne moram krasti nebo, zahvaljujući njoj nebo krade mene. …

Ne mogu Boga učiniti sretnijim nego kada činim ono što i on, to jest kad se predajem njegovoj Majci, jer na taj način dajem prigodu Bogu da me ljubi po njoj.«

Klanjanje

»Ne govori sebi zle stvari, ne govori sebi da te Gospodin loše stvorio, ne govori da si beznadan, ne privikavaj um na nezadovoljstvo sobom, nemoj se navikavati na užasno gađenje prema sebi, ne govori da si prazan i beznadan. Ne govori tako, jer postat ćeš „grozota pustoši“, i to zbog vlastite krivnje.«

Ne govori sebi zle stvari, ne govori sebi da te Gospodin loše stvorio, ne govori da si beznadan, ne privikavaj um na nezadovoljstvo sobom, nemoj se navikavati na užasno gađenje prema sebi

»Ja sam siromah i kao takav se vidim – mogu li ja, koji je toliko godina smatrao da nije dostojan ljubavi i koji je sam sebe mrzio, stvarno započeti novi život s Isusom Kristom? Koliko se puta na klanjanju Gospodin tako zagledao u mene da sam se osjećao postiđen zbog njegova divljenja meni, zbog njegove nježnosti, zbog njegova obećanja da će mi pomagati do kraja?! U Psalmu 34 čitamo: „Jadnik vapi, a Jahve ga čuje.“ …

Nije riječ o tome da budemo savršeni, već da budemo voljeni i da sami volimo…

Nije riječ o tome da budemo savršeni, već da budemo voljeni i da sami volimo. … Kada Bogu u klanjanju predajemo vlastitu slabost, mi mu ustvari ništa ne dajemo, dajemo mu „ništa“, ali zauzvrat dobivamo njegovu ljubav.«

Pater Marko: Otkrij u ovoj knjizi more milosti za sebe

Pred nama je jedna od ponajboljih knjiga p. Augustina Pelanowskog. Neobično nadahnuto, prožeto Božjom riječju, potvrđeno mnogim primjerima, pisac proniče u najvažnija otajstva ljudskog postojanja i probleme koji muče čovjeka oduvijek i zauvijek, dok je u tijelu i svijetu. Ova nas knjiga želi do srži protresti i ispuniti novom nadom i snagom na proputovanju prema vječnosti, objašnjavajući u Božjem svjetlu stvarnosti kojima smo okruženi i kojima svakodnevno dišemo. Autor u svemu otkriva mističnu, skrivenu stranu s porukom ljubljenog Oca. Želi nam razjasniti bit, put i puninu sreće i sretnosti za kojom bolno čeznemo. Vrhunskim razmatranjima približava nam smisao života i smisao križa.

„Augustin je takav čovjek, on je sve ovo što piše sam prošao, iskusio, pobijedio, stoga ga s pravom nazivamo učiteljem. Prošavši te pustinje, otkrio je oaze u njima. Sada se s tim otkrivenim oazama duha dijeli s nama: ja sam mu svakako prezahvalan za to…“ (pater Marko)

Tko traži dubinu, onaj koji nije zadovoljan s površnim, koga privlači Isus na jedan osobit način, koji vapi za sjedinjujućim suživotom s onim koji je sam Život – taj će u knjizi otkriti more milosti za sebe. Vječno traganje i tako suvremene teme, koje su osobito aktualne u ovim vremenima tjeskoba i unutarnjih, duhovnih previranja kako svijeta tako i svakog pojedinog čovjeka. Augustin je takav čovjek, on je sve ovo što piše sam prošao, iskusio, pobijedio, stoga ga s pravom nazivamo učiteljem. Prošavši te pustinje, otkrio je oaze u njima. Sada se s tim otkrivenim oazama duha dijeli s nama: ja sam mu svakako prezahvalan za to. Dopusti da i tebi Gospodin progovori preko ovih tekstova, da uistinu spoznaš tko si i čiji si, čija trebaš biti da bi bila sretna.

Fr. Marko Glogović, OSPPE, Predgovor hrvatskom izdanju