Foto: Shutterstock

…mržnja prema grešnicima postaje misao vodilja mnogih ljudi, možda cijele generacije koja se ne može pomiriti s neizmjernošću sveopćega zvjerstva. Čini nam se da mržnja prema zlom čovjeku mora biti veća i snažnija od samoga zla, da bi se zlo tako pokorilo i skrušilo. Strahovi u nama bude misao da premalo mrzimo, da je potencijal naše mržnje prema luciferima premalen u usporedbi s veličinom zla, koju antikrist rasipa. U takvima trenucima spremni smo moliti Boga za oganj mržnje, kao da bi to bila najveća milost. Kakvo čudno vrijeme kada mržnja postaje ljudski ponos.

Tako je pisao Roman Brandstaetter po završetku rata u Kronikama Asiza. – Zla čovjeka ne smijemo mrziti. Treba ga liječiti kao gubavca. – dodao je.

Nemoguće je da Bog vidi da je sve što je stvorio – dobro.

Te riječi nisu izgubile na značenju. Je li se što promijenilo od vremena kada su napisane? Ljudska zločinačka mašta nije uništena s Auszwitzom. Ona je naše svakodnevno iskustvo, usavršili smo samo tehniku informiranja o njoj. Uživo dobivamo prijenose o ubojstvima svijeta, čovjeka, prirode. Umjesto hranjenja Evanđeljem, sjedamo navečer pred televizor i gledamo Dnevnik, svakodnevnu porciju Loše vijesti. Sa svakom slikom koju gledamo, sa svakom informacijom koju slušamo, gubimo nadu da je Bog Gospodar stvorenja. Nemoguće je da Bog vidi da je sve što je stvorio – dobro.

Takvo mišljenje mora prevladati u čovjeku ako se ne otvori istini o milosrđu. Ne čuje li ono što je Isus rekao Faustini: Reci im da je Milosrđe najveća osobina Boga. Sva djela Mojih ruku okrunjena su milosrđem.

Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autorâ Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.