Tri grijeha ljudske duše koja nam ugrožavaju spasenje! Što radimo kada nas nitko ne vidi, kada zaboravljamo da smo obuhvaćeni pogledom Božjim?

Foto: Alex Gukalov, Shutterstock

Ezekielova vizija

Preko proroka Staroga zavjeta Bog je govorio narodu. Znalo se događati da su imali i neobične vizije. Jedan od njih, Ezekiel, bio je poznat upravo po takvim mističnim vizijama, neobičnim i spektakularnim. U vrijeme jedne takve vizije anđeo mu je pokazao unutrašnjost hrama ali ne na mjestu gdje se obavljao sam obred nego mu je naredio da uđe od strane skrivenih, pokrajnjih prostorija. (…) Ezekiel je vidio iznutra, u hramu, tri grijeha ljudske duše.

1. Kult onoga što je životinjsko u nama

Prvi od njih je kult onoga što je životinjsko u nama samima, što drži naše osjećaje i ponašanja na najnižoj razini: egoizam, lijenost, ravnodušnost, komocija u odnosu prema drugim ljudima. Mi smo ljudi, ali ponekad se ponašamo gore od životinja. Režimo međusobno jedni na druge kao psi, grizemo se kao zmije, ponašamo se odvratno, s mržnjom, ljubomorom, nepristupačnošću, požudom, žderemo sebe konzumirajući tijela, žderemo osjećaje, ponižavamo se, ulizujemo se prijevarno kao zmije, umiljavamo se kao mačke, otrovno ogovaramo, uništavamo se, uzajamno ponosni kao lavovi i varamo se uzajamnom prevarom divljih životinja.

Režimo međusobno jedni na druge kao psi, grizemo se kao zmije, ponašamo se odvratno, s mržnjom, ljubomorom, nepristupačnošću, požudom, žderemo sebe konzumirajući tijela, žderemo osjećaje…

Sve ovo ocrtava naše postupke. To su idoli! Dobro bi došlo unutarnje bijeljenje našega hrama! Treba prebojiti slike ovoga životinjskog i zvjerskog što nosimo u svojim nutrinama i objesiti nove slike svetosti prema kojima bi trebalo živjeti!

Slike naslikane na zidovima ove prve prostorije također je grijeh pornografije. Ezekiel je vidio naslikane životinje. Vidio je da ljudi griješe očima promatrajući erotske besramnosti na ekranima kina, računala, televizije i novina. Pornografija je životinjski kult tijela.

Što radimo kada nas nitko ne vidi, kada zaboravljamo da smo obuhvaćeni pogledom Božjim?

„Sedamdeset ljudi od starješina Izraelove kuće stajalo je pred njima, Jaazanija, Šafanov sin, u njihovoj sredini. Svaki je imao kadionicu, i dizao se uvis gust oblak od kada. Tada mi reče: ‘Vidiš li, sine čovječji, što čine starješine Izraelove kuće u mraku, svaki u sobi svojega idola? Jer misle: Gospodin nas ne vidi; Gospodin je ostavio ovu zemlju’” (Ez 8,11-12).

Što radimo kada nas nitko ne vidi, kada zaboravljamo da smo obuhvaćeni pogledom Božjim?

(…)

2. Sklonost prema obožavanju i ovisnosti o drugom čovjeku

„Tada mi reče: ‘Vidjet ćeš još većih gadosti, što ih oni čine!’ Nato me odvede na ulaz sjevernih vrata Gospodnje kuće. Tamo su sjedile žene što su plakale za Tamuzom” (Ez 8,13-14).

Taj grijeh, to je sklonost prema obožavanju drugoga čovjeka i potrebi da sami budemo obožavani. Psihologija ovu pojavu naziva neurotičnom potrebom za ljubavi! Imamo u sebi nepobjedivu potrebu da smo voljeni i da volimo. Žene, u proročkoj viziji, oplakuju gubitak Tamuza, kumira ljubavi, istovjetnog grčkom bogu Adonisu. Ovo je neprirodna potreba obožavanja i posjedovanja nekoga, često pod svaku cijenu. Vezana je direktno uz gubitak voljene osobe ili uz to što smo bili odbačeni u djetinjstvu a može biti povezano i s teško proživljavanom samoćom, čak i bijegom od samoće. Negdje u srcu smo uvjereni da, ne Bog, nego samo čovjek može ispuniti našu potrebu za ljubavlju. Nije Bog onaj koji je voljen i obožavan, nego je samo „voljenje“ obožavano. Ovdje nije Bog naša ljubav, nego sam osjećaj koji postaje kumirom i ciljem.

Sebi podređuju druge osobe i postaju ovisni o drugome čovjeku

Mnoštvo ljudi je ovisno o osjećajima, napaja se njima, trpi i uživa u otrovnim i emocionalnim ovisnostima. Sebi podređuju druge osobe i postaju ovisni o drugome čovjeku, čak i pod cijenu gubitka samoga sebe, svoga dostojanstva, kao i gubitka Božje blizine. Nevjerojatan broj ljudi ima s time problema – ovo je neki signum temporis! Izaija je prikazao taj grijeh srca i kroz druge slike: „U onaj će dan sedam žena prionuti za jednoga muža i ovako će govoriti: ‘Same ćemo se hraniti i odijevati. Samo daj da nosimo tvoje ime. Skini s nas sramotu’” (Iz 4,1). Ovo se tiče ne samo žena nego i muškaraca koji također znaju uhvatiti drugu osobu i bolesno je vezati na sebe, dovodeći srca do idolopoklonstva! U očima Gospodnjim ovo ponašanje je odvratno, ne samo stoga što znači izdaju Božje ljubavi i suprotno je naredbi da se prione uz Njega, nego prvenstveno jer dovodi do takvoga ponašanja o kojemu je sramota i govoriti. Da je u današnje vrijeme Ezekiel govorio o svojoj viziji, možda bi ispričao priču o skupini žena koje trče s obožavanjem za nekim idolom rock glazbe: Elvisom, Hendrixom, Morrisonom ili nekim suvremenijim.

3. „Kult sunca” – potreba za skretanjem pozornosti na sebe

Napokon, zadnji grijeh duše, najdublji je grijeh. Najdublji i najskriveniji kult – kult sunca! Vara se onaj tko misli da se radi samo o nekoj magiji, kultu zvijezda ili samoga sunca! Sunce simbolizira sjaj i slavu, skretanje pozornosti na sebe. Isus se samo jednom ukazao u slavi kada mu je lice postalo sjajno kao sunce. Učinio je to u najvećoj skrovitosti i to samo pred trojicom apostola. Ostalima nije dopustio da to vide. Znamo uistinu da je bio Sin Božji, pun sjaja i slave, ali nikada je nije tražio za sebe: živio je u tišini, skromnosti i skrovitosti srca! Sam je za sebe govorio: „Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete pokoj svojim dušama” (Mt 11,29).

Na drugom mjestu kaže također: „A ja ne tražim svoje, ima onaj koji traži i sudi“ (Iv 8,50)

Na drugom mjestu kaže također: „A ja ne tražim svoje, ima onaj koji traži i sudi“ (Iv 8,50). Mi, međutim, čak i za najsitnije stvari tražimo najveće moguće priznanje i prihvaćenje. Svoj život činimo ovisnim o nečijoj lijepoj riječi, ljubaznoj gesti i ne znamo služiti u poniznosti i tišini srca. Za svaku izgovorenu riječ inzistiramo na priznanju i pohvali, a u ponašanju iz nas izlazi ponos. Koračamo kroz život kao purani, napuhani i uvredljivi, druge vrijeđamo i preziremo istinu. Spremni smo ismijavati nečije suze, na sve gledati odozgor i inzistirati na tome da drugi u nama gledaju heroje. Toliko smo navikli na uobraženost da nas to čak više i ne užasava. Anđeo je pak rekao da je takav stav najveća gadost u Božjim očima! To treba zapamtiti!

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.