Duhovnost

NAJKRAĆI PUT DO BOGA

Tomislav Ivančić: Ovo je najbrži i najbolji način da izađemo iz bolesti, depresije i svih ostalih problema

Foto: Shutterstock


 

Zahvalnost je psamćenje naše duše. Biti zahvalan znači sjećati se dobrih stvari u životu, a to znači neprestano gledati u svjetlo te postajati svijetao.

Pesimistički muškarci za dvadeset posto više obole od skleroze negoli optimistički

Gledaš li u bolest, fiksirat ćeš se na nju i postati bolestan, gledaš li u zdravlje, fiksirat ćeš se na zdravlje i postajati sve sretniji, zadovoljniji i zdraviji.

U jednom novinskom članku pisalo je da pesimistički muškarci za dvadeset posto više obole od skleroze negoli optimistički. Liječnici još ne znaju kakav je to odnos, zašto optimizam u čovjeku stvara mogućnost dužeg života i čistih, ali je činjenica statistička, to znači znanstvena da se tako doista događa. Ne isplati se biti pesimist. Pesimizam je zapravo samoubojstvo. Pesimizam je jedna vrsta depresije, to je gledanje svega crno, to je fiksiranje na vlastitu bol i muku, to je zatvaranje očiju prema svjetlu, to je gledanje u bol umjesto preko nje. Pesimist i depresivan čovjek ne vjeruju da noć ima jutro, da će svaka bolest ući u zdravlje, da svaka depresija ima svoj kraj. U tom je njegova bolest pesimistička, a to znači beznadna.

Zahvaljivanje, blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od Boga tražili

Poznato je da je zahvaljivanje Bogu najuslišanija molitva. Kad imam dojam da Bog ne uslišava ni jednu moju molitvu, tada treba početi zahvaljivati upravo zato što ne uslišava, što me ne čuje, što mi se čini kao da ga nema. Tad se otvaraju vrata neba, tad sam uzeo pravi ključ i tada mogu do Boga. Napisane su doista hrpe knjiga o tome kako različito zahvaljivanje, hvaljenje Boga, blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od Boga tražili. Kako to možemo protumačiti?

Sveto pismo kaže da Bog stanuje u hvalama svojih vjernika. To znači tamo gdje vjernici počnu Bogu zahvaljivati i hvaliti ga, Bog prebiva s njima. Normalno je i među nama da svatko od nas voli biti s ljudima koji ga vole. A ljudi najviše vole onoga kome imaju zahvaljivati za bilo što. Očito je Bog dobro došao onima koji ga hvale, blagoslivljaju i toplo mu zahvaljuju za njegova djela. No i još nešto!

Promatrajući djela koja nam je učinio Bog i zahvaljujući mu za njih, mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što je dobro, zapažamo kako je daleko više dobra nego zla u našem životu

Oni koji Bogu zahvaljuju, sjećaju se njegovih dobrih djela. Gledajući dakle u djela koja nam je učinio Bog, raste naše povjerenje u njega. Tako se naša duša otvara njegovim darovima, mi s pouzdanjem gledamo njegovo lice, pristupamo k njemu svjesni da će nam oprostiti grijeh i da će nam dati nove darove. No, promatrajući djela koja nam je učinio Bog i zahvaljujući mu za nji,h mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što je dobro, zapažamo kako je daleko više dobra nego zla u našem životu, kako smo se uspjeli u bezbroj situacija izvući, kako je ipak svjetlo jače od tame i kako ćemo živjeti, a ne umrijeti. Tako se u nama umnaža svjetlo, sve više snage, energije, ljubavi i radosti te postajemo ljudi dobrote, blagi, ali istodobno duboko iskusni.

Zahvaljujući Bogu, ali i ljudima, mi postajemo svjesni kako je bezbroj ljudi nama činio dobro. Tako shvaćamo da su ljudi dobri, a ne zli, da u njima uvijek ima plemenitosti i da se s njima može surađivati i kraj njih dobro živjeti. Tako oko sebe stvaramo prostore optimizma, međuljudskog razumijevanja dobrih odnosa, povjerenja, ljubavi i pouzdanja te tako život postaje duhovno i tjelesno zdrav.

Organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je započelo samo time što smo prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo

Naprotiv ako ne zahvaljujemo, tada zaboravljamo dobra djela, tada se sve više zatvaramo u tamu, sve više pamtimo negativno, u sjećanju nam se sve više nagomilava onog teškog, mučnog, mračnog. Tako se zapravo mehanizmi našeg duha prenose na mehanizme psihe te postajemo depresivni, naši osjećaji sve mračniji, a naša mašta sve punija tamnih slika. Na taj način naš razum sve više razmišlja zlo i negativno, a naša volja se upravo onda odlučuje na samosažaljenje, na predbacivanje drugima, na zloću i na kidanje odnosa s ljudima. Ti mehanizmi se onda prenose na naše tijelo, te gledajući negativnosti i zlo, mi se počinjemo bojati. Strah stišće naše žile i našu krv u žilama, to zaustavlja rad našeg organizma te se u njemu nagomilava masnoća, kamenci i druge otpadne tvari koje krv ne može iznijeti iz žila jer je slaba cirkulacija. Žile su sve uže od straha, jer organizam slabije radi budući da smo ga oslabili svojim strahovima, negativnostima i mrmljanjem. Tako dolazi do povišenog krvnog tlaka, skleroze, raznih reumatičnih oboljenja, do slabijeg rada našeg mozga te se u nama tako već tjelesno stvara neraspoloženje, osjećaj umora, bolesti i nemoći. Taj nas umor i osjećaj nelagodnosti još više tjera u strah te ono samo još više pospješuje da organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je započelo samo time što smo prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo.

Ljudi koji lažu, žive za petnaest posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se oporavljaju od svojih bolesti

Jednako tako – kažu znanstvenici – ljudi koji lažu, žive za petnaest posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se oporavljaju od svojih bolesti. Strategija je ista. Laž nas čini neprijateljima Boga i ljudi jer smo tada neistiniti. To stvara u nama strah. Kad smo daleko od Boga, tada nas sve u svijetu mora strašiti, jer sve je jače od nas. Nemamo se gdje skloniti, nemamo se gdje zaštititi, nema nikoga tko bi bio jači od svih naših zala. Tako se u nama stvara zapravo svestrana bolest, sveobuhvatni egzistencijalni strah, a onda i sveopće rastakanje našeg organizma. A to u nama samo još više poveća umor, tjeskobu i strah što onda rađa bolovima, a bol nas tjera u još veću depresiju i bezvoljnost.

Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt

Treba se vratiti prvoj ljubavi. Potrebno je ponovno se zagledati u Božje lice, gledati preko horizonata zemlje i smrti tamo kamo idemo. Potrebno je iznad svake boli vidjeti sreću, iznad svake tame svjetlo, iznad svake depresije vidjeti olakšanje i zdravlje. No, da bi se to moglo, potrebno je neprestano zahvaljivati i tražiti zašto bismo mogli zahvaliti. Zahvaliti Bogu što smo danas ustali u jutro, zahvaliti što smo imali kamo poći spavati, zahvaliti što smo imali nešto pojesti, što smo mogli disati, što imamo sobu, krevet, što imamo jelo, ljude, zahvaliti za tramvaj, autobus, za zrakoplov, zahvaliti za komadić jabuke, banane, za komadić mesa i kruha. Zahvaliti Bogu za svoje noge, srce. pluća, za mozak i glavu, za jezik koji može zahvaljivati, zahvaljivati za pod na kojem stojimo, za stolicu na kojoj sjedimo, za strop tople sobe iznad nas.

Zahvalnost je život, tko zahvaljuje, taj je vječan. Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje, taj doziva Boga u svoju situaciju i tad postaje velik kao Bog. On prebiva u Bogu, a Bog prebiva u njemu.

Iz knjige „Budi odvažan i hrabar“ autora Tomislava Ivančića. Izdavač: TeovizijaBook.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh