Foto: Domovina.info
Ivica Kovač se rodio u Sydneyju, a sin je bračnog para koji se iz rodnog Livna ’70-ih godina preselio u Australiju. Za portal Domovina.info svjedočio je o svom obraćenju, o važnosti očinske figure u obitelji te o stanju australske Crkve – o čemu smo pisali u lipnju prošle godine.
“Sv. Josip je kriv za moju preobrazbu. Sve je počelo nakon što u prve dvije – tri godine braka nismo mogli dobiti dijete. Doktori su nam rekli da ih – prirodnim putem – nećemo ni imati. Nevolja je često jedini put koji čovjeka približi pravoj vjeri – tako je bilo i kod mene.
Vapio sam Gospodinu: ‘Daj mi djecu i sve ću učiniti za tebe!’.
Desetero djece
U međuvremenu smo supruga i ja saznali za svećenika u Australiji, koji moli za bračne parove koji ne mogu dobiti djecu. Primio nas je, molio nad nama i rekao mojoj supruzi: „Začeti ćeš u drugom mjesecu ove godine!“. I tako je i bilo! Rodio nam se Goran, naše prvo dijete. Zatim smo izgubili troje djece u spontanim pobačajima, da bismo nakon njih dobili još šestero. Dakle, sve zajedno – desetero djece! Ta milost me vratila pravoj vjeri i aktivnom životu u Katoličkoj crkvi.
Po prvi put sam čuo, ali i shvatio da ljubav nisu osjećaji – nego djela. Pitao sam se: „Zašto mi to nitko prije nije rekao?“
Ivica Kovač sa svojom obitelji; foto: Domovina.info
Godinu za godinom, molio sam, učio i aktivnije upoznavao vjeru. S vremenom sam sa suprugom došao i do proučavanja „Teologije tijela“ sv. Ivana Pavla II., što mi je otvorilo sasvim novi svijet. Po prvi put sam čuo, ali i shvatio da ljubav nisu osjećaji – nego djela. Pitao sam se: „Zašto mi to nitko prije nije rekao?“
Skoro sam došao do tridesete godine, a shvatio sam da nikada do tada nisam molio krunicu. Iz današnje perspektive mi je to smiješno, pogotovo jer me sada u našoj nadbiskupiji svi zovu – Rosary Guy (Čovjek krunice). Na sve to je utjecao jedan tragičan događaj iz mog života.
Tragičan događaj potaknuo ga na krunicu
Prijatelj mi je dan prije svog vjenčanja preminuo u šetnji. Taj događaj je presudno utjecao na mene. Taj događaj me toliko šokirao da sam od tog dana- ne znam ni kako, ni zašto – počeo moliti krunicu.
Angažirao sam se u zajednici na katehezama za djecu i mlade, a zatim sam se priključio u pastoralu bračnih parova. Pitao sam se: „Zašto sam ja u svemu ovome i kako to da sam toliko angažiran?“ – no uvijek mi je podsjetnik bilo moje obećanje prilikom vapaja: „Gospodine, daj mi djecu i učinit ću sve za tebe!“.
…susretali smo se u parkovima te smo imali privatne svete mise po kućama – nešto slično prvim kršćanima u katakombama.
U siječnju 2020. godine sam odlučio napustiti posao menadžera i upisati teologiju. Planirao sam i s obitelji na hodočašće u Hrvatsku, ali je došao Covid. Međutim, taj lockdown je bio najveći blagoslov za moju obitelj. Nikada nisam proveo toliko vremena s djecom. Svaki dan smo zajedno molili, čitali, pjevali, plesali, šetali…ne mogu vam to opisati. Naša hrvatska zajednica Berali je stalno bila zajedno, susretali smo se u parkovima te smo imali privatne svete mise po kućama – nešto slično prvim kršćanima u katakombama.
Uloga oca
Od nedavno sam postao i voditelj Ureda za brak i obitelj – s posebnom skrblju za muškarce. To je jedina takva pozicija u cijeloj australskoj Crkvi, koju obnašam malo više od godinu dana. Nevjerojatno je koliko vrata mi se otvara te koliko me svećenika i biskupa stalno kontaktira. Osjeti se želja da se nešto promijeni i počne događati u sadašnjoj učmalosti australske vjerske „žabokrečine“.
…uloga oca je – znanstveno dokazano – veća u prijenosu vjere na djecu od uloge Crkve, majke, svećenika ili bilo koga drugoga.
Po svim ispitivanjima – što crkvenim, što sociološkim i sličnim – otac ima najveći utjecaj u obitelji na vjeru djece, osobito na djecu od 15 do 29 godina. Dakle, uloga oca je – znanstveno dokazano – veća u prijenosu vjere na djecu od uloge Crkve, majke, svećenika ili bilo koga drugoga.
Stoga je australski narod – poput našeg ili poljskog – tradicionalno marijanski.
U svom radu sam otkrio i činjenicu da je katedrala u Sydneyju zapravo najveće i najstarije marijansko svetište u Australiji, a da je Australija zemlja posvećena Djevici Mariji. Stoga je australski narod – poput našeg ili poljskog – tradicionalno marijanski. Iako brojke to ne potvrđuju, stvari se ipak mijenjaju na bolje.
“Mi trebamo vas Hrvate”
Dok sam bio na Katoličkom kongresu 2016. godine, koji je održan na temu obitelji, prišao mi je nadbiskup Julian Poretous i požalio mi se kako Angloaustralijanci više nisu u stanju štititi obitelj i vjeru te biti na prvoj crti u borbi za duše u Australiji. Te mi je stoga rekao: „Mi trebamo vas Hrvate, mi trebamo ljude iz Libanona, ljude s naših otoka oko Australije.“
Osjetio sam da hijerarhijska Crkva treba pomoć nas laika i obiteljskih ljudi.
Nadbiskup nije nikoga kritizirao nego je samo iznio realno stanje katoličke vjere u Australiji, u što sam se uvjerio i sam, još prije nego sam počeo raditi u Uredu za brak i obitelj. U više navrata su mi visokopozicionirani ljudi govorili o tome da treba nešto poduzeti, da se stvari trebaju mijenjati. Osjetio sam da hijerarhijska Crkva treba pomoć nas laika i obiteljskih ljudi.
I tako su, spontano, u isto vrijeme nastale dvije muške grupe vjernika u dva hrvatska katolička centra u Sydneyju. Primjećujemo male, ali ustrajne korake te javna očitovanja vjere kroz procesije, hodočašća i javne molitve po ulicama i trgovima Sydneyja i Australije. Javljaju mi se muškarci i molitvene grupe iz Argentine, Irske, Poljske i drugih zemalja – nevjerojatno je to muško bratstvo koje se širi cijelim svijetom.
Mi muškarci smo dužni svoje obitelji sa sobom dovesti u raj. I zato molitva, zato krunica, zato post, desetina, žrtva…
Domovina.info; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
