Foto: Shutterstock

Mnogi ne žele niti se usuđuju razmišljati o posebnim milostima što im ih je Bog dao, da se zbog toga ne bi uzoholili, no u tome se, dakako, varaju; naime, kao što kaže anđeoski naučitelj, istinski put do ljubavi Božje vodi kroz promatranje Božjih dobročinstava, i što ih bolje budemo upoznali, više ćemo Boga ljubiti, a kako nas posebne milosti osobno dotiču, moramo ih i pozornije promatrati.

Uistinu, ništa nas pred njegovim milosrđem ne može više poniziti nego mnoštvo njegovih dobročinstava, kao što nas ništa ne može više poniziti pred njegovom pravdom nego množina naših grijeha. Pogledajmo što je sve on učinio za nas, a što smo sve mi učinili protiv njega; kao što potanko pretresamo svoje grijehe, tako potanko pretresimo i njegove milosti. Ne treba se bojati da ćemo se uobraziti zbog onog što je Bog učinio u nama, budemo li spoznali da nije od nas ono što je u nama. Da li mazge manje zaudaraju i jesu li manje trome ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim kneževim stvarima? Što je to dobro u nama a da ga nismo primili?

Prava ili lažna poniznost?

Naprotiv, živo promatranje primljenih milosti čini nas poniznima; jer znanje uvijek postaje zahvalno priznanje. No, ako se zbog milosti kojima nas je Bog obdario u nama probudi taština, nepogrješiv ćemo lijek naći pretresemo li svoju nezahvalnost, nesavršenost i bijedu; promotrimo li što smo radili dok Bog nije bio s nama, lako ćemo shvatiti da ono što činimo dok je on s nama nije od nas ni po nama. Uživat ćemo dakle u tom dobru i radovati mu se, no uvijek ćemo za to slaviti Boga, jer sve je od njega. Tako i sveta Djevica priznaje da joj je Bog učinio djela veoma velika, ali samo zato da bi se ponizila i Boga veličala, pa kliče: Veliča duša moja Gospodina… jer velika mi djela učini….

Često znamo reći kako nismo ništa, da smo bijeda, otpad svijeta; no, zaista bi nas ražestilo kad bi nas tko uzeo za riječ i nazvao nas onako kako smo sami sebe nazvali. Naprotiv, pretvaramo se kao da bježimo kako bi ostali trčali za nama i tražili nas; ponašamo se kao da bismo htjeli biti posljednji i sjediti na zadnjem mjestu, no činimo to zato da bismo bolje prošli i dobili mjesto na čelu stola. Prava se poniznost ne pretvara i ne služi se poniznim riječima; ona ne nastoji samo prikriti ostale kreposti nego se i sama želi sakriti; kad bi joj bilo svojstveno lagati, pretvarati se i bližnjega sablazniti, tada bi rađala drskim i oholim djelima da se njima pokrije i u njima živi potpuno skrivena i nepoznata.

„Kada obaramo oči, ponizimo se i u srcu“

Evo, dakle, kako ja o tome mislim, Filotea: nemojmo uopće izgovarati ponizne riječi, ili, ako ih govorimo, recimo ih s iskrenim unutarnjim osjećajem i neka nam na jeziku bude ono što i na srcu; kad obaramo oči, ponizimo se i u srcu; ne pretvarajmo se kako želimo biti posljednji ako to u srcu zaista ne osjećamo. U tom pravilu nema iznimaka: jedino želim dodati kako nam uljuđenost katkad nalaže da prednost damo onomu tko je očito neće prihvatiti, no ovdje nije riječ o dvoličnosti ni o lažnoj poniznosti; u tom slučaju sama ponuđena prednost začetak je počasti, a to što mu je ne možemo dati u cijelosti ne znači i da činimo išta loše time što mu nudimo njezin začetak. Isto vrijedi i za riječi počasti ili poštovanja koje se ne čine istinitima; one su to ipak dovoljno ako je u srcu onoga koji ih govori istinska želja da časti i poštuje onoga komu su riječi upućene; naime, iako riječi pretjerano ističu ono što smo zapravo htjeli reći, ne činimo nikakvo zlo ako to običaj zahtijeva. Želio bih da izgovorene riječi što vjernije odražavaju naše osjećaje, tako da uvijek i posvuda budu izraz iskrenosti i čistoće…

Ulomak iz knjige Filotea – uvod u pobožni život.

Izdavač: Naklada sv. Antuna.