Foto: fizkes, Shutterstock

Javila nam se čitateljica koja je potaknuta evanđeljem po Mateju, ovim vremenom došašća i blagdanom Gospe Guadalupske, napisala svoje svjedočanstvo. Nije odrastala u vjeri niti vjerskom okruženju, sakramente je primila u odraslim godinama, a bila je sklona anksioznosti i depresiji, ali sve se mijenja poticajem na molitvu krunice. A kroz osobnu molitvu i razmatranje, doživjela je i susret sa živim Bogom. Nada se kako će njezino svjedočanstvo pomoći i drugima.

Nisam sudjelovala aktivno u vjeri

Iako sam oduvijek vjerovala u Boga, a Isusova priča me od malena fascinirala i duboko dirala, nisam odrastala aktivno u vjeri niti vjerskom okruženju. Osim krštenja, ostale sakramente sam primila u odrasloj dobi, prije vjenčanja. Bilo je to predivno iskustvo, no tada još nisam osobno susrela Boga. Ubrzo poslije me i popustila revnost za aktivnim životom u vjeri, iako cijelo vrijeme nisam bila mirna s tom odlukom. No, mislila sam da to nije tako važno. Tu i tamo bih se pomolila, a kako je vrijeme prolazilo, sve mi je teža bila i pomisao odlaska na ispovijed, iako me to stalno pomalo kopkalo, no zanemarivala sam. Neovisno o životnim okolnostima, oduvijek sam bila nekako sklona anksioznosti i depresiji, pa sam se u nekom trenu obratila i stručnoj pomoći, što mi je tada pomoglo. No osim površinski, suštinski se ipak ništa nije mijenjalo.

Često sam si postavljala pitanje kako to da nikako ne mogu biti dubinski mirna i sretna, pa da ne znam što napravim, čak i kada je sve u životu „posloženo kako treba”.

Unutarnji osjećaji ostali su isti

Sve za što sam molila Boga da mi se u životu ne dogodi, samo da me zaobiđe carski, samo da nam se ne dogodi dijete s teškoćama, upravo se dogodilo.

Mislila sam da će vlastitim obiteljskim životom i rođenjem djeteta nestati i moji problemi. No, unatoč svoj radosti i ljubavi, u odnosu na muža, djecu, obitelj, i dalje je moje unutarnje stanje suštinski ostalo isto. Taj sam nemir stalno pripisivala ovakvim ili onakvim životnim okolnostima. Naše drugo dijete rodilo se s rijetkim sindromom, jedva je preživjelo, završila sam na hitnom carskom. Sve za što sam molila Boga da mi se u životu ne dogodi, samo da me zaobiđe carski, samo da nam se ne dogodi dijete s teškoćama, upravo se dogodilo.

Stalno sam strahovala

Unatoč svoj majčinskoj ljubavi, priznajem da mi je bilo teško prihvatiti činjenicu da nam se život ipak neminovno mijenja i jako me bilo strah budućnosti. Zapravo stalno sam bila u nekim strahovima i zabrinutostima, neraspoloženjima.. Bila sam baš loše, s vremenom sve lošije, mislila sam u nekom trenu da ću upropastiti i brak, djecu (iako smo normalno funkcionirali) jer sam se već bila jedva nosila sama sa sobom.

Htjela sam nestati

Kulminacija je bio, uz sve zahtjeve koje život nosi, a još i nakon pandemije i potresa u Zagrebu, rat u Ukrajini i sve one prijetnje s početka. Jedina misao mi je bila da želim nestati, ali moram biti tu za djecu. To je bio pravi užas i pakao duše, mislim da sam dotakla samo dno. Da je još neko vrijeme tako nastavilo, doista ne znam što bi bilo.

Počela sam moliti krunicu

Iako nismo to odmah učinili jer sam tada mislila da to nije odmah tako važno, željela sam ipak krstiti malenog.
Ubrzo sam saznala iz medija da će se na programu održati prijenos mise u kojoj će papa posvetiti Rusiju i Ukrajinu Srcu Marijinom. Odgledala sam ju. Nakon toga, osjetila sam potrebu snimiti tu misu, kako bih ju mogla ponovno pogledati. Tu istu večer došao mi je poticaj na molitvu krunice (koju nisam znala moliti) i svijest da ja ne mogu ništa učiniti, ali mogu moliti. Tada me obuzeo neopisiv unutarnji mir, kakav nikada do tada nisam doživjela. I javila se neka nada i, rekla bih, nadnaravna radost u srcu.

Tada me obuzeo neopisiv unutarnji mir, kakav nikada do tada nisam doživjela. I javila se neka nada i, rekla bih, nadnaravna radost u srcu.

U meni se nešto počelo mijenjati

Krenula sam moliti krunicu, svaki dan. Nešto se u meni počelo mijenjati. Ubrzo smo i krstili malenog (s teškoćama), a njegova fascinacija i susret s Isusom, kako je on, dijete s teškoćama tada staro pet godina, to doživio, bio mi je dodatan vjetar u leđa. Kako je to dijete, kojem nismo uoči krštenja nešto puno niti govorili jer nismo ni znali kako mu tako nešto objasniti, prihvatilo Boga u svoje srce, nešto je neopisivo. Posebno dan poslije, u zraku se moglo „opipati” prisustvo Božje milost u i oko tog djeteta. Ja sam tada doista povjerovala da je Bog, Isus, živ! Polako je krenulo i moje obraćenje. Krenula sam ubrzo i na misu, prije svega jer je mali silno volio gledati raspela i stalno je spominjao Isusa.

Moj osobni susret sa živim Bogom

I tako jednog dana, u jednom trenu, u vlastitom domu, u prilici većeg mira, samoće i sabranosti, kroz osobnu molitvu i razmatranje, dogodio se i moj osobni susret sa živim Bogom. Očito je u tom trenu moje srce bilo dovoljno otvoreno i spremno na taj susret. Teško je to opisati riječima. Intenzivan doživljaj živog, Božjeg prisustva i ljubavi i potpuno osvjetljenje vlastite duše, jednostavno sam, slikovito rečeno, kao na pladnju vidjela sve svoje mane, slabosti, grijehe i koliko me to sve zapravo vodilo u propast, a nisam bila niti svjesna, iako sam cijelo vrijeme vapila.. No paralelno sam osjetila kako me Bog iscjeljuje, preplavila me neopisiva milost i radost, neopisiva unutarnja toplina, mir, teško riječima objašnjivo, ali nadnaravno predivno. Iako Ga nisam vidjela fizičkim očima, On je bio tu, živo i stvarno prisutan. Uvijek je uz nas i u nama, ali tada se dogodio izljev Milosti, riječima neopisiv.

On je bio tu, živo i stvarno prisutan. Uvijek je uz nas i u nama, ali tada se dogodio izljev Milosti, riječima neopisiv.

Olakšanje koje se ne može opisati riječima

Uz snažan poticaj, brže bolje sam sve zapisala na papir i, kao da je pitanje života ili smrti (u duhovnom smislu i jest!), prvi mogući dan odjurila na ispovijed. Odmah poslije ostala sam na misi, pričestila se i nakon toga rekla, sad mogu i umrijeti (naravno, nisam si to stvarno željela, ali ako sam se ikad osjećala spremnom za konačni susret s Gospodinom, to je bilo tada). To olakšanje, iscjeljenje, ne mogu opisati riječima. Doslovno sam u sekundi prestala s hrpom loših navika, kojih mnogih nisam bila niti svjesna, niti iste smatrala lošima. A sve me to nagrizalo, oduzimalo mir, milost i udaljavalo od Boga, koji je čista ljubav i milost, no mi se za istu sami zatvaramo, krivim izborima. Često zbog nesvjesnosti, možda iz neznanja, tvrdoglavosti ili zavedenosti nekim krivim putevima i idejama. Sve mi se razjasnilo i dobilo novi smisao, smisao u Gospodinu. Cijeli život, odnosi u životu..Od tada sam se vratila potpuno Bogu i Crkvi.

ono dubinsko ozdravljenje, mir i sreću, može pružiti samo živi Bog

Naravno da su napasti i borbe stalne. Tada je zapravo prava borba tek počela. Ali nastupio je novi život, život s Bogom. Čak i ako ostali u obitelji nisu (aktivno) u vjeri, mislim da puno znači i može posvetiti cijelu obitelj već kad se jedna osoba obrati. Iako se možda to ne može vidjeti odmah, možda nekad čak niti za ovozemaljskog života.

ono što Bog može učiniti s nama, nitko ne može

Ovo je ukratko, iako bih mogla satima pričati o tome. No poanta je, ono što Bog može učiniti s nama, nitko ne može. Ne postoji takav stručnjak ili lijek na ovome svijetu. To nikako ne znači da nam stručnjaci i lijekovi nekad nisu potrebni! No ono dubinsko ozdravljenje, mir i sreću, može pružiti samo živi Bog, niti jedan čovjek, koliko god bili jedni drugima potrebni. Jedini je On koji nas može doista spasiti i nema situacije i grijeha iz kojega Bog ne može izbaviti čovjeka, samo ako Mu se predamo.

Jedini je On koji nas može doista spasiti i nema situacije i grijeha iz kojega Bog ne može izbaviti čovjeka, samo ako Mu se predamo.

U hodu s Bogom sve poprima drugi smisao

Život na Zemlji time ne prestaje biti izazovan, zahtjevan, ponekad i vrlo težak, sa stalnim usponima i padovima. Ali u hodu s Bogom, sve poprima drugi smisao, pa čak i patnja. Jer postoji Onaj, koji je sve naše boli, rane, najgore grijehe naše pale ljudske naravi, ma i one kojih se najviše sramimo i nikome živom ih ne bismo povjerili, uzeo na sebe.

I baš nas takve, izranjene, slabe, posramljene, nikakve, čeka raširenih ruku. A pravi smisao života, života koji na zemlji često može biti zastrašujuć, nepravedan i, iako je i lijep i treba ga što potpunije proživjeti, možemo ga izgubiti u treptaju oka, koliko je krhak, je u vječnom zajedništvu s Njim.

I za kraj…

„U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«”

Za Book.hr svjedoči Iva P. (Podaci poznati uredništvu.), priredila A. P.

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].