Foto: Pixabay

Moja prijateljica je od mene starija tri godine. Zbog nasilja u braku bila je prisiljena sa svoje četiri kćeri otići od supruga koji ju je zlostavljao. Otišla je iz rodnog sela u grad, i nakon dugo je vremena uspjela useliti u iznajmljenu kuću. Sve to vrijeme molitvom ju je pratila grupa mladih ljudi koji su, preko našeg zajedničkog prijatelja, odlučili svakodnevno moliti za nekoga tko je doista u potrebi. Osim što je ubrzo nakon odlaska u grad ostala bez posla i praktički na cesti, nije bila baš u nekom odnosu s Bogom. Kako su djeca rasla, nekako se najviše posvetila njima i zarađivanju kako bi ih mogla prehraniti. No, kako je spomenuta ekipa krenula aktivno moliti za nju i njezinu obitelj, u roku od dvije godine uspjela se zaposliti i pronaći lijepu kućicu, više se počela posvećivati odnosu s Bogom… No, nedostajalo joj je ljudske ljubavi…

Zaljubila se i čovjek je u redu, ali…

„Zaljubila se i čovjek je u redu, ali… Eh, naravno da mora biti ‘ali’, pa život nije poput turske sapunice. ;-)”

Rekli bismo da je to posve normalno. Neki smo se dan našle na kavi i ponovno mi je rekla da već neko vrijeme moli Boga da upozna ljubav. Gledam ju jer znam što joj se događa u posljednje vrijeme. Zaljubila se i čovjek je u redu, ali… Eh, naravno da mora biti ‘ali’, pa život nije poput turske sapunice. 😉

Postavio joj je uvjet: bit će zajedno samo ako mu rodi dijete. Žena je prošla četrdesetu, ima četvero djece, od kojih je dvoje bolesno… Uz to, naglašavam joj kako zna stav Crkve i da nema govora ni primisli o ulasku u vezu i razmjenjivanju nježnosti sve dok ne riješi stvar na crkvenom sudu i dobije poništenje valjanosti sklapanja braka. Više sam joj puta u proteklo vrijeme to naglašavala, međutim – kao da sam govorila zidu. Njezina tvrdnja da je ona molila Boga za ljubav i da je sad konačno upoznala ljubav – bila je opravdanje za ulazak u grijeh. Naljutila me kad me nedavno nazvala i rekla da je ostala trudna s tim čovjekom. Malo sam bila i oštra; rekoh joj da sada i sama vidi što se događa kad čovjek uđe u grijeh – dođe samo do muke. Naime, trudnoća je bila rizična i rečeno joj je da će plod vjerojatno izgubiti, što se onda i dogodilo u petom tjednu trudnoće. Nazvala me ponovno nakon posjeta doktoru. Tužna i iscrpljena mi se „ispovjedila” rekavši da joj je „beba otišla”. Bilo je i meni malo teško, ali opet sam, k’o ludi glas koji viče u pustinji, ponovila kako Božje zapovijedi nisu tu bezveze. Zapovijedi nisu nešto kao grube uredbe, već pomagalo nama kroz život. Nešto kao – ako hoćeš da ti bude dobro, ne sagriješi bludno. A eto, ona je svjesno ušla u grijeh, sagriješila protiv zapovijedi i savjesti. Iako bila je barem toliko ‘fer’ pa nije optuživala Boga. Ali svejedno joj nije jasno zašto bi bio grijeh ulaziti u intimne odnose ako se dvoje voli. I na razne načine i slikovito sam joj „pokušavala” pojasniti sve to skupa. Na kraju sam joj rekla kako bih i ja vrlo rado pojela tortu prije ručka, ali koja korist od toga. Torta je nešto što želim, ali nije za nju vrijeme prije ručka. Valja s nekim stvarima i pričekati, a sve to za naše dobro.

„Duše Sveti, misli Ti”

„…nisam mogla puno, a opet… I bilo mi je neugodno ulaziti u njihovu intimu… No, naš Bog …usmjerio je moje misli prema njihovima. Stoga sam mogla hrabro i bez imalo neugodnosti priznati kako ja živim čistoću cijeli svoj život…”

A ona me zamolila da se nađem s njom i tim čovjekom, na kavi. Ona je, Bogu hvala, uspjela doći prije njega, pa joj rekoh da ne znam što ona zapravo očekuje od mene. Rekla je da samo želi da me on upozna, da vidi kakvu prijateljicu to ona ima i da mu pojasnim neke stvari. Ja da pojasnim čovjeku kojeg ne poznajem i kojeg nikad nisam vidjela, neke stvari?! Na to joj rekoh da od mene previše očekuje i da to može riješiti samo Bog. I dobro, dođe čovjek, upoznamo se i vidim da je malo i „tvrd orah”, ali da je prije svega iskren. To mi se odmah svidjelo. Nisam znala što očekivati od ove neobične kave i samo sam u sebi ponavljala: „Duše Sveti, misli Ti”.

Čovjek je odmah otvoreno rekao kako to on razmišlja o sakramentu braka: „Nije baš nešto prepobožan, ali već niz godina ide pješke na Mariju Bistricu” itd. I još napomene: „Ja sam njoj odmah na početku rekao: ‘Ako ćeš mi roditi dijete, bit ćemo zajedno. Ako ne prihvaćaš, mi nemamo što tražiti zajedno.’” Blijedo ga gledam i tom, neznancu kažem da mi to zvuči poput ucjene. Pa on kaže da nije ucjena jer je ona u samom startu znala na čemu je. I tako, povuci-potegni, on u jednom trenu pogleda u nju i upita je znam li ja sve. Ona odgovori da mi je rekla sve. Nije mi bilo jasno o čemu se točno radi, no on je nadopunio pitanje: „Zna li o zadnjem problemu?” „Misliš o djetetu?” upita ona te odgovori: „Da, i to zna.”

Laknulo mi je kad sam shvatila da čovjek ima povjerenje u mene i da ima potrebu izreći svoju muku. Naime, prije nekog vremena je bio zaručen, i prije no što su ušli u brak, žena je ostala trudna, i onda namjerno otišla pobaciti njegovo dijete. Sve mi je postalo jasno; čovjek je duboko povrijeđen tim slučajem od prije, i sad misli da je i njegova sadašnja družica jedna od onih koje ne žele njegovo dijete. Razgovarali smo dugo, saslušala sam obje strane, i zapravo… Ja, kao obično, ograničeno stvorenje nisam mogla puno, a opet… I bilo mi je neugodno ulaziti u njihovu intimu… No, naš Bog, kojeg volim zvati i Nemirko – jer kad nešto naumi, onda ti ne daje da šutiš – usmjerio je moje misli prema njihovima. Stoga sam mogla hrabro i bez imalo neugodnosti priznati kako ja živim čistoću cijeli svoj život.

Onaj Savršeni itekako postoji

„Onaj Savršeni itekako postoji – na meni je hoću li glavom kroza zid, ili ću Mu dopustiti da me mijenja i usavršuje za sebe i duše kojima me šalje…”

Čovjek je malo zastao i pogledao me. Rekoh mu da to možda zvuči ludo, i da je istina da to zna biti teško, ali da radije biram ovdje na zemlji malo propatiti nego zauvijek patiti u Vječnosti. Nije mu to bilo jasno, pitao me tko mi jamči da nakon ovog života neću u pakao. Rekoh mu da nema šanse da idem u pakao jer cijeli život nastojim živjeti po Božjim zapovijedima, i da je sve ovo što sam do sada u životu doživjela čistilište – dakle, nakon smrti idem ravno u Nebo. Nasmijao se čovjek na tu moju uvjerenost. Ispričah se ako mu to zvuči oholo i nimalo ponizno, ali ja jednostavno tako to sve vidim, a onda i mogu nastaviti živjeti čistoću jer znam da nakon ovog života, slikovito rečeno – slijede kokteli na rajskim plažama, gdje konačno neće biti nikakve muke, ni jauka ni nerazumijevanja. 😉 Ovu sam sliku upotrijebila i u našem razgovoru i ponovno se čovjek udobrovoljio.

Moja prijateljica i dalje misli kako je on ljubav njezina života. Kad je to izjavila, potvrdila sam da vidim da se vole, ali da je na njoj što će odlučiti – hoće li joj taj čovjek biti idol i bog, ili će pak Bog zauzeti mjesto koje Mu pripada i biti Bog. Jer… Doista je važno s kim/Kim si u vezi. Ona cijeli život traži i moli Boga za ljubav, no naglasila sam joj da je možda najprije trebala dopustiti da upozna Božju ljubav, jer je ona savršena, ne uvjetuje i ne ucjenjuje. Tek će onda prema Božjoj ljubavi moći usporediti i svaku drugu ljubav.

Ne znam kako će se dalje stvar razvijati, hoće li ovo dvoje ljudi biti dovoljno mudro i hoće li izbjegavati upropastiti svoju vječnost u Raju, ili će popustiti zavodljivosti grijeha i propustiti zbog toga divotu Neba. Znam tek jedno: važno je s kim si u vezi. Onaj Savršeni itekako postoji – na meni je hoću li glavom kroza zid, ili ću Mu dopustiti da me mijenja i usavršuje za sebe i duše kojima me šalje. Bog je ljubav – kad to prihvatimo, dobivamo nov pogled na život i svijet oko sebe. A što tada? Tada imamo ljubavi za svakoga jer učimo od Onoga koji je ljubav i jednostavno, baš poput malog brata Karla, čija me molitva jako nadahnjuje – mogu ljubiti bezuvjetno i bez traženja pohvala, zahvala i tome slično. U ovoj molitvi sve je rečeno, pa je stoga i rado dijelim s vama. [Symbol]

„Oče, stavljam se u tvoje ruke, čini sa mnom po svojoj volji”

„Oče, stavljam se u tvoje ruke, čini sa mnom po svojoj volji ma kakva ona bila.

Zahvaljujem ti. Spreman sam na sve. Prihvaćam sve, samo da se u meni i u svim stvorenjima vrši tvoja volja.

Ne želim ništa drugo, Oče. Predajem ti svoju dušu. Predajem ti je sa svom ljubavlju koju imam, jer te ljubim i osjećam potrebu da se darujem tebi, da se predam u tvoje ruke bez granica, bez mjere, s bezgraničnim pouzdanjem, jer si ti moj Otac. Amen.”

otac Charles de Foucauld (1858. – 1916.; francuski svećenik, znanstvenik i mučenik)

Zasigurno nije sve crno i bijelo. Bog to sigurno zna i mnogo je puta dokazao da on ima rješenje i za nemoguće situacije.

Svjedoči A. S.