Foto: Shutterstock
Potaknuta raspravama u medijima o pravu na život i tzv. pravu na izbor, osjetila sam poticaj napisati svoje razmišljanje na tu temu.
Iskustvo spontanog pobačaja, iako teško i tužno, na mene je ostavilo takav trag da se moj, već godinama formirani pro-life stav u meni još bolje usidrio…
Zaštita ženskih prava
Da se razumijemo, ženska prava, feminizam, ravnopravnost spolova, ženski studiji… sve sam te pojmove susrela na početku svog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i tijekom godina studiranja jako sam se dobro s njima upoznala, pa čak ih i proučavala. Tema osnaživanja žene me i danas privlači te smatram da je to posve prihvatljivo za jednu vjernicu. Godine studija i loša iskustva u susretima sa suprotnim spolom utjecale su na formiranje mojih stavova do te mjere da sam jednom prilikom pred mamom izjavila da se nikada neću udati. Tek je kasnije nakon moje udaje usputno komentirala da je godinama nakon te moje izjave strahovala hoću li ikada pronaći nekoga za koga bih se udala. To je samo jedan primjer mojih ekstremno feminističkih stavova prije povratka vjeri, koji se dogodio pri kraju studija. Upoznala sam, za početak, istinu o sebi i svom identitetu te opet kroz mnogo proučavanja, pročitanih knjiga i preslušanih videa na YouTube shvatila da je istinska zaštita ženskih prava jedino u krilu Crkve, a da je pravo žene na izbor eufemizam i krinka za masovno ubijanje opet većinom žena, i to nerođenih.
U 11. tjednu svoje druge trudnoće saznala sam da srce moje nerođene bebe više ne kuca. Nakon početnog šoka i nevjerice, jer ništa nije upućivalo na nepravilnosti u trudnoći…
Spontani pobačaj, tuga…
U prvoj trudnoći sam rado čitala o pozitivnim iskustvima žena koje su se odlučile za život i tada se još izražajnije formirao moj pro-life stav te sam postala svjesna koliko prijepora postoji u društvu oko toga pitanja. No jedan sam dan napravila nešto nepromišljeno za jednu trudnicu – pročitala sam valjda svako iskustvo žene ranjene abortusom koje sam mogla pronaći na našim katoličkim portalima… Već ionako pod hormonima, cijelo sam prijepodne provela u suzama. Ne bih preporučila trudnicama da to rade. Vraćam se na svoje iskustvo spontanog pobačaja s početka teksta.
U 11. tjednu svoje druge trudnoće saznala sam da srce moje nerođene bebe više ne kuca. Nakon početnog šoka i nevjerice, jer ništa nije upućivalo na nepravilnosti u trudnoći, te preporuke jedne susretljive ginekologice na ekspektativan pristup završetka trudnoće i moje želje da tijelo djeteta dostojno pokopamo – i u ovoj sam situaciji prosurfala katoličke portale u potrazi za iskustvima sa spontanim pobačajima. I pronašla sam svjedočanstvo majke koja nije htjela da to malo tijelo nerođenog djeteta završi u kanalizaciji. S mužem sam dogovorila što bismo trebali napraviti kad kontrakcije krenu kako bismo sačuvali bebino tijelo.
U trenutku kad su kontrakcije već oslabjele, u kadi sam ugledala malo ljudsko tijelo koje se jasno razlikovalo od ostatka tkiva. To malo biće imalo je apsolutno sve što čovjek treba imati, samo minijaturno…
Muž je kontaktirao i jednu gospođu iz udruge Betlehem za savjet oko pokopa.
Kad su kontrakcije krenule, bila sam doma s malim sinom, dok je muž nešto obavljao. Brzo sam napravila kako smo se unaprijed dogovorili. U trenutku kad su kontrakcije već oslabjele, u kadi sam ugledala malo ljudsko tijelo koje se jasno razlikovalo od ostatka tkiva.
Ja znam!
Iako sam znala da je to drugo ljudsko biće, kako sam već napisala, i iako sam u prvoj trudnoći pogledala puno videomaterijala o razvoju nerođenog djeteta, ono što sam vidjela ostavilo me iznenađenom. To malo biće imalo je apsolutno sve što čovjek treba imati, samo minijaturno. Iako još u, slabim, bolovima i krvarenju, bila sam toliko oduševljena da sam naglas počela zahvaljivati Bogu. Mom divljenju nije bilo kraja. Dok sam pažljivo spremala bebino tijelo u kutijicu koju smo namijenili za pokop, obuzelo me strahopoštovanje zbog toga što sam na taj način mogla svjedočiti savršenstvu Božjeg stvaranja čovjeka.
Dok sam pažljivo spremala bebino tijelo u kutijicu koju smo namijenili za pokop, obuzelo me strahopoštovanje zbog toga što sam na taj način mogla svjedočiti savršenstvu Božjeg stvaranja čovjeka
Još sam mnogo puta prevrtjela taj film u glavi i ne prođe ni jedan dan da se ne sjetim te male osobe koja je deset tjedana rasla pod mojim srcem. Ne „petljajući” Boga i vjeru u pitanje prava na život, već sâm pogled na beživotno tijelo moje nerođene bebe utvrdio je moje stajalište da se u trudnoći doista radi o drugoj osobi i drugom ljudskom biću koje zavrjeđuje živjeti samim time što postoji, bez obzira na moje osjećaje, želje, ideje…
Ne dajmo se zavesti raznim emotivnim argumentima o pravima žena i okolnostima začeća. Embrij, fetus, plod, novorođenče, beba, toddler, predškolac, tinejdžer… Bez obzira na naziv trenutne faze razvoja, radi se o ljudskom biću. Ja to znam. Znaš li i ti?
Autorica: Magdalena Pleše; Book.hr
Svoje nam svjedočanstvo, životno iskustvo možete poslati mejlom na adresu [email protected]!
Magdalena je supruga i majka; voli čitati dobre knjige, njeguje pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, objavljuje razmatranja na Instagramu, na kojem i uživo moli krunicu s drugim ženama (mamaplese, _mama_moli).
Sa svojim suprugom osmišljava nakit, čestitke, postere… s vjerskim motivima, koje možete pronaći na www.magnificat.hr.
Možete ju pratiti i na njezinu blogu (www.mamaplese.blogspot.com).
DVA SRCA One stvarno misle da žena može imati dva srca?!
#JAZNAM16 Je li moguće da žena ima dvije krvne grupe?!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
