Svjedočanstva

PISMO SVEĆENIKA

Prije nego što sam otišao u sjemenište i postao svećenikom, bio sam zaljubljen u Valentinu… „Bit ću vječno zahvalan Valentini. Bog mi je preko nje pokazao da se čak ni najveća ljudska ljepota ne može usporediti s Njegovom ljepotom. Uz tugu i suze, razišli smo se. Otišao sam u sjemenište. Priznajem da sam neko vrijeme razmišljao o tome kakva bi mi bila budućnost s njom. Koliko djece bismo imali, kako bi ih nazvali, u kakvoj bi kući živjeli…“

Prije nego što sam otišao u sjemenište i postao svećenikom, bio sam zaljubljen u Valentinu…

Foto: Shutterstock


 

Jednom sam bio zaljubljen.

Bilo je davno prije nego što sam postao svećenik, prije nego što sam otišao u sjemenište. Zvala se Valentina. Imala je dugu crnu kosu, do ramena, koju je uvijek nosila svezanu. Njezine velike zelene oči bile su prozori njezine duše; otkrivale su najljepše tajne. Premda je bila lijepa izvana, bila je još ljepša iznutra. Možda sam se zato zaljubio.

Još se sjećam kad sam je prvi put vidio. Bio sam ministrant u župi sv. Josipa. Bila je to mala crkva i svi smo se poznavali. Zato se moglo očekivati ​​da će netko novi privući pozornost. I bila je to Valentina, čija se obitelj nedavno doselila. Čak ni danas ne mogu riječima opisati onaj osjećaj koji je u meni izazivao njezin slatki, neodoljivi osmijeh. Imao sam tada 15 godina.

„Ipak, osjećao sam se nepotpunim…“

Bio sam dobar mladić, mislim da je to i ona vidjela i da se zato zaljubila u mene. Valentinina je ljepota bila odraz Božanske ljepote, kraj nje sam se osjećao kao da sam u raju. Kad pronađete nekoga tko vam omogućuje rajski život na zemlji nemojte to uzimati zdravo za gotovo.

Valentina je bila velika ljubav u mom životu. Dopustite mi da vam objasnim. Bio sam siguran da pored sebe imam najljepšu djevojku na svijetu. Bio sam najsretniji 15-godišnjak na svijetu!

Ali, ipak, osjećao sam se nepotpunim, a nije mi bilo jasno zašto. Ako me Valentina nije mogla „ispuniti“, što bi onda moglo? Bog. Snažan i neodoljiv Božji poziv ključao je u meni i tad sam sve shvatio. Njemu ću predati u potpunosti svoj život.

Bit ću vječno zahvalan Valentini. Bog mi je preko nje pokazao da se čak ni najveća ljudska ljepota ne može usporediti s Njegovom ljepotom. Uz tugu i suze, razišli smo se. Otišao sam u sjemenište. Priznajem da sam neko vrijeme razmišljao o tome kakva bi mi bila budućnost s njom. Koliko djece bismo imali, kako bismo ih nazvali, u kakvoj bismo kući živjeli…

„Sjeo sam ovo napisati, u strahu da će s njom otići i moje sjećanje na naše sveto prijateljstvo…“

Ali te bi misli brzo nestale kad bih se sjetio koliko sam sretan kao svećenik. Svećenik sam već 19 godina. Ona je također bila sretna, udala se i imala četvero djece, od kojih je jedna kći karmelićanka, a jedan sin sjemeništarac. Bila je fantastična majka i imala je dobroga supruga.

Sada je 7 i 42 sata, pripremam se da napustim župni ured. Probudio me telefonski poziv u 6 i 30, primio sam jako tužnu vijest. Valentina je umrla. Izgubila je bitku s rakom dojke.

Sjeo sam ovo napisati, u strahu da će s njom otići i moje sjećanje na naše sveto prijateljstvo. Postao sam svećenik zahvaljujući Valentini i siguran sam da će moja služba biti osnažena njezinim zagovorom s neba.

Izvor: Aleteia

Prevela Vedrana Prka

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh