Što je srce od kamena i kako nastaje Što je srce od kamena? Podsjetimo se kako dijete koje s nesavršenim i pobuni sklonim duhom dolazi k nesavršenim roditeljima...

Foto: Shutterstock 

Kameno srce

Okrenimo se sada temi srca od kamena. U Ezekijelu 36,26 čitamo kako će Gospodin iz nas izvaditi srce od kamena i dati nam srce od mesa. Što je srce od kamena? Podsjetimo se kako dijete koje s nesavršenim i pobuni sklonim duhom dolazi k nesavršenim roditeljima obično ne prima dovoljno ljubavi, niti pak razumijevanja. Stoga oko sebe počinje graditi obrambene zidove. Dok smo prije govorili o grešnim reakcijama djeteta i kako se ono pretvara u lašca, sada govorimo o njegovim ranama. Kako li je samo mala beba potpuno nezaštićena! Nekad je se gotovo ne usudimo uzeti u ruke, jer nam se čini toliko krhkom. Svjesni smo koliko je otvorena i ranjiva. No, tada ona pruži ručice prema tati, a ovaj se ne obazire, ili želi da ga mama nosi, a ona ga vraća u kolijevku i odlazi drugamo. I tako nastaje rana.

No, ako njegovo srce neprestano iznova ostaje prazno te – što je još važnije – ako na sve to reagira zatvaranjem srca, zidovi će postati sve čvršći i krutiji, uslijed pritiska potisnutih osjećaja.

Događa se to nebrojeno puta i u najboljim obiteljima. Beba je svaki put primorana nekako se nositi sa zadobivenom ranom. Nisu joj poznati ispovijed, Križ, ni opraštanje. Što da čini s tim frustracijama koje se neprestano ponavljaju? Želi biti dojeno, ali mama mu mijenja pelenu, ili ima osip od pelena, a majka ga kreće podojiti. Kako beba može izraziti što stvarno želi? Nije joj poznato kako oprostiti i pročistiti se. Duh joj postaje sve opterećeniji, jer se u njemu nakuplja na tisuće takvih sitnih rana.

Živčani sustav sve to bilježi, dok ne pronađe način isključivanja osjećaja. Emocije tako više nisu izložene. Dijete je u sebi izgradilo skrovište. Na početku se zidovi toga skrovišta mogu pomicati. Kako odrasta, ako roditelji s njime razgovaraju o njegovim frustracijama i ispričaju se te – ako je potrebno – nadoknade propušteno, dijete će lakše omekšati srce i srušiti zidove. No, ako njegovo srce neprestano iznova ostaje prazno te – što je još važnije – ako na sve to reagira zatvaranjem srca, zidovi će postati sve čvršći i krutiji, uslijed pritiska potisnutih osjećaja.

Gdje kameno srce popušta?

U obiteljima u kojima ima puno ljubavi i nježnosti kameno srce zagrijava se i popušta. U obiteljima gdje toga nema ono se nerijetko odluči zatvoriti te se s vremenom učvrsti u tome stanju. Takvi ljudi mogu biti u stanju davati ljubav, ali je se ne usude primiti. Osoba s kamenim srcem podsvjesno je nesposobna svoje unutarnje biće otvoriti drugome. Čin primanja daleko je rizičniji od onoga davanja. Obrambene se prakse brzo zaboravljaju, no ostaju na djelu cijeli život, jer se srce pretvorilo u okamenjenu šumu skrivenih automatskih obrazaca.

To ne vrijedi samo za obrambene prakse nego i za one u cijelosti zdrave. Na početku, dok učimo hodati – primjerice – moramo se usredotočiti na pokretanje nogu. Naučimo nadzirati „neposlušne“ mišiće, cijelo vrijeme održavajući potrebnu ravnotežu. Jednom kada naučimo hodati, ne moramo više o tome svjesno razmišljati. Jednostavno se krećemo i ne razmišljajući o tome. Ako smo odgojeni u Teksasu, koraci nam mogu biti dugi. Ako smo odrasli u Japanu, oni su kraći.

Bez ekonomije što nam je omogućavaju automatski refleksi iscrpili bismo se u najjednostavnijim radnjama kao što su hodanje, govorenje i hranjenje

Jednako tako vrijedi i za govor koji smo usvojili. Bez ekonomije što nam je omogućavaju automatski refleksi iscrpili bismo se u najjednostavnijim radnjama kao što su hodanje, govorenje i hranjenje. Činimo to bez svjesnoga razmišljanja. Jednom kada te obrasce usvojimo, zaboravljamo na njih. Oni se odvijaju bez našega svjesnoga razmišljanja. Jednako tako učimo i otvoriti srce i pružiti, odnosno primiti ljubav; pronaći neizrečeni smisao u govoru, čitati što je u srcu druge osobe i otvoriti srce drugome.

Obitelji u kojima se njeguje molitva odlikuju se većom mekoćom srca

Činjenica kako je posrijedi automatsko i skriveno djelovanje stvara nam okružje kršćanskoga nastojanja oko posvećenja. „Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!“ (Kol 3,8-10; Nanovo rođen kršćanin još uvijek nije riješio problem s vlastitim ja. Tek je započeo djelo posvećenja – svakodnevno usmrćivanje navada staroga karaktera. „Autonomni kompleks“ psihološki je naziv za ono što Biblija naziva „praksom“, odnosno što bismo mogli nazvati „navadom“. Isus je umro kako bi nas od toga oslobodio.

Obitelji u kojima se njeguje molitva odlikuju se većom mekoćom srca. Čitanje Biblije i odlazak u crkvu, gdje se propovijeda Božja Riječ, srce neprestano izlaže maču istine. U takvim obiteljima okružje ljubavi omogućuje veću mekoću srca negoli u svjetovnim obiteljima. No, do određene smo mjere svi redom u tom smislu zatvoreni. Često nismo svjesni kako imamo kameno srce, jer naizvan djelujemo kao da smo puni ljubavi. Primjerice, žena koja je nježna prema svome suprugu, priprema ukusna jela i lijepo se odijeva za nj te se predaje bračnome zagrljaju kada god on to zatraži svejedno može imati kameno srce.

To se prepoznaje time što nije u stanju otvoriti se i isplakati mu se na ramenu. Nije u stanju tražiti od njega nježno razumijevanje kada joj je potrebna utjeha. Takve žene nerijetko u bračnome zagrljaju ne mogu doživjeti vrhunac. Smatraju kako je to posve u redu, jer se predaju svome suprugu, a to je jedino važno. Nisu u stanju uvidjeti kako svome suprugu zapravo uskraćuju puninu predaje. No, češći su slučajevi u kojima suprug nije kadar pustiti svoju ženu kroza obrambene zidove, kako bi otopila i ispunila njegovo srce.

Naučimo prihvatiti pomoć

Moramo naučiti pomagati drugima, ali i dopustiti neka se nama pomogne. Primijetili smo kako stariji ljudi, koji su nekoć bili neovisni i snažni te su proveli život pomažući drugima, nerijetko trpe vrlo teške bolesti prije no što ih Gospodin uzme k sebi. Iako to nije Njegova prvenstvena volja, u svome ih milosrđu ponekad stavlja u položaj ranjivosti, kako bi naučili primati. Nadasve odani poslužitelji Evanđelja tako znadu trpjeti od kamena srca, jer smatraju posve normalnim kako je njihovo poslanje davati, a ne primati.

Kameno srce ne mora uvijek biti skriveno. Kada toliko otvrdne te više nismo spremni činiti stvari za druge, to svima postaje bjelodano. O takvim ljudima obično kažemo kako su odveć usredotočeni na sebe; sebični. To znači kako je grijeh u njima dosegao svoju puninu. Kameno srce tada zarobljuje čovjeka.

Sveto pismo obećava nam kako će Bog iz nas izvaditi srce kameno i podariti nam srce od mesa. No, riječ meso ponekad izaziva pomutnju. Kao riječ srodna „tijelu“, u Bibliji ima iznimno negativan prizvuk. „(…) težnja je tijela smrt“ (Rim 8,6). Ili: „Jer težnja je tijela protivna Bogu“ (r. 7). Ili – Poslanica Galaćanima 5,16: „(…) po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!“I dalje: „(…) tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost“ (Gal 6,8). Međutim, riječ tijelo nije uvijek negativna, kao što je to slučaj u Poslanici Efežanima 5,29: „Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu.“ Riječ „tijelo“ u Bibliji se upotrebljava u brojnim različitim okružjima te oko nje vlada stanovita teološka pomutnja. O tijelu nerijetko mislimo pogrešno, jer je i to na neki način usađeno u nas, poput narječja kojim se služimo.

Komu je još potrebno tijelo?

Sveti Pavao veli: „Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu“ (Rim 7,18). Znajući kako je tijelo loše, želimo ga razapeti, ali ponekad pogrešno zaključujemo kako to znači blokirati sve želje tijela. Stoga, kada pročitamo kako će nam Bog dati srce od mesa, što automatski povezujemo s riječju „tijelo“, pomislimo – pa kakvo je to obećanje? Kao da će nam oduzeti nešto što je mrtvo i kao takvo neopasno i mirno, i dati nam živu guju. Komu je još potrebno tijelo? Pa mislili smo kako se upravo njega trebamo osloboditi!

No, postoji još jedan način uporabe riječi tijelo:

Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo (Ef 5,25-31; podvukao autor).

Tijelo dakle u ovome smislu nije nešto loše. Sveto pismo, uostalom, objavljuje nam što tijelo zapravo jest:

Jer mi smo obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo, iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više:obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran (Fil 3,3-6).

Krivo poimanje tijela

Budući da je sveti Pavao rekao neka se ne pouzdajemo u tijelo, stekli smo pomiješane osjećaje i misli o svojemu tijelu. On, međutim, ne govori o tome, već o naslijeđu i pripadnosti. Te stvari naime nisu po sebi zle. Nije bilo pogrešno gajiti revnost prema njegovu židovskome naslijeđu, već se njime koristiti za progon Crkve. Nije bilo pogrešno biti obrezan, ali jest bilo pogrešno time se uznositi.

Za Johna Sandforda pouzdavanje u tijelo sastojalo se od sljedećega: Amerikanac, dijelom Indijanac, napola Englez. Rođen kao kongregacionalist, od kongregacionalistâ; odgojen kao liberal; u svojoj je oholosti vjernike smatrao naivnima i fanatičnima; farizej obučen suobličivati se slici čestitosti za koju je smatrao kako mu je namijenjena. Kao što je sveti Pavao bio odgojen do nogu Gamalijelovih, tako je John bio odgajan u kongregacionalističkim obrazovnim ustanovama.

Za Paulu se pak pouzdavanje u tijelo sastojalo od ponosa na njezino baptističko podrijetlo i oslanjanje na nj; strogu vjerskome odgoju u obitelji koja se držala Biblije, odgovarajućoj poučenosti u vjeri od najranije dobi, unutar crkve koja je održavala ćudoredne zakone Gospodnje i poticala na davanje desetine. Kao pravi farizej, bila je uvjerena kako sve čini baš kao što treba.

Želje tijela moraju biti stavljene pod stegu morala, jer tada postaju dobra i čista stremljenja

Ponekad se riječju tijelo služimo kako bismo govorili isključivo o stvarima koje se tiču tjelesnosti, što po sebi ne podrazumijeva ništa loše. Jer, Isus je umro kako bi očistio zemlju (usp. Dj 10,15). Meso je redovito dio tijela, osim kada umremo. Bog je to mudro učinio. No, u svome negativnome značenju tijelo se odnosi na staroga čovjeka.

Primjerice, ako osjetim potrebu zagrliti suprugu, moguće je da me na to potiče Duh Sveti. No, grlim je i tijelom, u smislu da ono podrazumijeva moje misli i osjećaje, uključujući tu i skriveni nesvjesni značaj; sve ono što podrazumijeva biti mužem i imati ženu. Duh Sveti koji teče kroza moje tijelo i duh čist je, ali poradi moga neotkupljena tijela, ljubav biva na neki način narušena tako shvaćenom tjelesnošću. Želje tijela moraju biti stavljene pod stegu morala, jer tada postaju dobra i čista stremljenja. To je pozitivno značenje riječi „tijelo“ iz petoga poglavlja Poslanice Efežanima („Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela“). Takva stremljenja tada nije potrebno mrtviti, niti zaustavljati. Previše je obitelji usahlo nastojeći ih zaustaviti.

Mrtviti, naprotiv, valja pogrešne stečene motive. Pročišćenje lošu tjelesnost mijenja u dobru, jer se Gospodin na neki način ponovno utjelovljuje u nama. „(…) svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je“ (1 Iv 4,2; kurziv autorov). Ovo smatramo ne tek pukim doktrinarnim ispitom. Uz istinski nauk nije dovoljno prionuti samo umom. Kako veli Jakov: „i đavli vjeruju“ (Jak 2,19). Tek kada svoje tijelo (u negativnome smislu te riječi) razapnemo na Križ putem pokajanja i promjene koja slijedi nakon toga, naše se vjerovanje razlikuje od onoga na koje misli Jakov u spomenutome navodu. Isus dolazi u tijelu kada muž grli svoju ženu, ili kada majka i otac istinski ljube svoju djecu.

Srce od mesa

Naše je tijelo u svijetu postalo  iskvareno uslijed toga što smo prionuli uza ono što su naslijeđe i kultura pogrešno ugradili u nas. Sveti Pavao kaže kako je Evanđelje snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje (usp. Rim 1,16). Spasenje se ovdje odnosi na više od samoga otkupljenja. Ono uključuje cijeli postupak posvećenja. Evanđelje je prvotno oruđe kojim se Bog služi kako bi oplijevio vrt našega značaja. „Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje“ (Ps 119,9). „Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi“ (Ps 19,8). Naša zadaća kao obitelji jest neumorno čitati Riječ, kako bi ona, snažnija od dvosjekla mača, razdijelila dušu od duha, zglobove od moždine, prosuđujući misli i nakane srca (usp. Heb 4,12). Kao što tijelo ne može biti u potpunosti preobraženo bez Križa Gospodina našega Isusa Krista, jednako to tako ne može biti ne postanemo li radnici koji se nemaju čega sramiti, jer ispravno režu riječ istine (usp. 2 Tim 2,15).

Proroštvo iz 36. poglavlja Knjige proroka Ezekijela kako će nam Isus dati srce od mesa podrazumijeva, dakako, otkupljeno srce. On je postao to iznakaženo tijelo i umro za nas. Podario nam je svoj vlastiti značaj. U tom smislu, naše tijelo očituje slavu Kristovu. Isus je uskrsnuo u tijelu. Time je tijelo usavršio. Sva njegova narav – motivacija, sklonosti, razumijevanje – savršeno je te, kao takvo, savršeno izraženo putem svakoga mehanizma Njegova uskrsloga tijela. Njegovo obećanje kako će i nas uzdići znači da ćemo i po tijelu postati nalik Njemu i uzrasti do sličnosti Kristu. To je značenje riječi spasenje: primiti u potpunosti otkupljeno tijelo, i novo srce od mesa.

Iz knjige “Obnova kršćanske obitelji” autora John Loren i Paule Sandford. Knjiga je u izdanju naše biblioteke rasprodana, ali ju možete pronaći/posuditi u raznim knjižnicama.