Duhovnost

Smiju li laici polagati ruke?

Smiju li laici polagati ruke?

Budući ima velik broj čitatelja koji nam postavljaju ovo pitanje, a, na žalost, nisu redoviti čitatelji Glasa koncila, donosimo odgovor na ovo pitanje dan u Glasu koncila

Može li katoličkome laiku biti dopušten čin polaganja ruku? Ako može, tko mu to može dopustiti? Smije li katolički laik prilikom blagoslova činiti rukom znak križa poput biskupa kad blagoslivlja vjernički narod? Smije li katolički laik vršiti pomazanje uljem?


Čitatelj iz Splita

Kako je svim vjernicima dobro poznato iz svetopisamske predaje i nauka Crkve, sam je Isus polaganjem ruku ozdravljao bolesnike i djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. Duh se Sveti daje polaganjem apostolskih ruku, a Katekizam Katoličke Crkve na više mjesta ističe da je izabrani narod od Boga primio određene znakove i simbole koji obilježavaju njegov liturgijski život: »nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Starog saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza« (KKC, 1150).

Po Isusovu primjeru i ispunjajući njegovu želju, apostoli su »polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima (Heb 6, 2), među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice«. »Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv ‘kršćanin’, što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je ‘Bog pomazao Duhom Svetim’ (Dj 10, 38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu, sačuvao se do naših dana. Na Istoku se taj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. ‘krizmom’. Naziv potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga« (KKC, 1289).

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva pak ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu: »Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili ‘Kristov miomiris’« (KKC 1294). Kod sakramenta ređenja ruke polaže i uljem maže – biskup. Što se tiče bolesničkoga pomazanja, Zakonik kanonskog prava jasno navodi: »Bolesničko pomazanje podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik« (kan. 1003, par. 1).

Vjernici znaju da je mazanje krizmom sastavni dio obreda krštenja, no postoji i krštenje u nuždi. Tada može krstiti i svaki vjernik, pa i svaki čovjek ako je svjestan onoga što čini. Kako ističe fra Zvjezdan Linić, »okolnost koja može opravdati takav postupak je smrtna opasnost a redoviti krstitelj nije u blizini. Važno je da krstitelj u takvom slučaju ima iskrenu i poštenu nakanu učiniti ono što čini Crkva i da obavi osnovni obred krštenja precizno i ispravno. Dovoljno je tada da osoba koja krsti naravnom vodom polijeva po koži (najčešće po čelu) djeteta vodu i pritom izgovara riječi: ‘I. (ime!), ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’ Ako dijete preživi, redoviti će krstitelj nadopuniti obred krštenja svim drugim dijelovima koji se u hitnosti nisu mogli izvršiti i upisati ga u matičnu knjigu krštenih.«

Ulje se koristi od davnina i u obredima Staroga i Novoga zavjeta. Uljem se mažu proroci, svećenici, kraljevi: uopće svi ljudi koji su bili nositelji nekih službi na dobro Božjega naroda. To je bio očiti znak njima i narodu da svoju službu nisu stekli svojim zaslugama ili sposobnostima, nego da ih je za tu službu sam Bog odredio i pozvao. I danas se ulje koristi u mnogim sakramentima i drugim obredima Crkve, a posebno je prisutno kad treba označiti Duha Svetoga u sakramentu potvrde, Duha koji utiskuje pečat Božje ljubavi u srca krizmanika. To se ulje zove krizmanim uljem i posebno ga biskup posvećuje svake godine na Veliki četvrtak u misi posvete ulja. Ono je prisutno već u sakramentu krštenja kad najprije svećenik maže novokršteno dijete u znaku duhovskog dara posinovljenja i uranjanja u proročki i svećenički narod, u Crkvu. Potom kod krizme da se osjeti pečat dara Duha Svetoga. Onda kod svetog reda. Isto se ulje koristi i u obredima posvete oltara i crkve. A to su sve čini koje obavljaju zaređeni službenici Crkve – đakoni, svećenici i biskupi, ne vjernici laici.

No, Crkva vjernicima ne brani polaganje ruku kao izraz blagoslova – kao što je bio slučaj i u Starome zavjetu – ali ono nije sakramentalno. Isto to vrijedi i za činjenje znaka križa kod blagoslova.

Glas Koncila 52-53 (1696-1697) | 25.12.2006.
Naši razgovori

No, Crkva vjernicima ne brani polaganje ruku kao izraz blagoslova – kao što je bio slučaj i u Starome zavjetu – ali ono nije sakramentalno. Isto to vrijedi i za činjenje znaka križa kod blagoslova.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh