Oprosti, dugo sam lutala,
Po pučini života plutala,
I dobar sam dio svojih dana prevalila,
A da Ti nisam nijednom zahvalila!
Ne zamjeri, puno sam griješila,
Mnogima se lažno smiješila,
I hrpu sam laži izustila,
Da Te zaboravim sebi dopustila!
Žao mi je, nisam se kajala,
Naspram svijeta sama sam stajala,
I molitvu za stvari zamijenila,
Svjesna da ništa nisam promijenila!
Priznajem, savjest sam ignorirala,
Uvijek lakši put birala,
Nisam se uopće pouzdala u Tebe,
Negdje sam, usput, izgubila sebe!
Potrošila sam dane, sate i minute
Na misli crne, riječi ljute,
I sasvim bih sigurno dotakla dno,
I ostala tamo, da si dopustio to!
Sad sklupčana ležim do Tvojih nogu,
Za kajanje riječi naći ne mogu,
A Ti se smiješiš, kao da izbrisano je sve,
Znao si, kažeš, da jednom vratit ću se!
Sada znam: Puteva je bezbroj,
I premda vijugav put je moj,
Na kraju, koje li sreće:
Milosrđe Tvoje od svakog zla je veće! ❤

Slavica Cvitanušić; Book.hr

Foto: browntrout; Unsplash