Foto: Unsplash, Nacho Arteaga

Porazi oblikuju vođe ili ih zauvijek odbacuju. Papa Franjo, u intervjuu svojemu subratu, isusovcu Antoniju Spadaru za časopis „La Civiltà Cattolica“, otvara se u neočekivanoj ispovijedi: „Moj je stil upravljanja kao isusovca u početku imao brojne nedostatke. Bilo je to teško vrijeme za Družbu: nestala je jedna čitava generacija isusovaca. Zbog toga sam jako mlad bio izabran za provincijala. Imao sam 36 godina, koja ludost. Trebalo se suočiti s teškim situacijama…“

‘Svoje sam odluke donosio naglo i personalistički’

Bergoglio dolazi na čelo isusovaca Argentine i Paragvaja 1973. (sve do 1979.). Nakon tri godine državni udar dovodi na vlast vojnu huntu, kojoj je na čelu bio general Jorge Rafael Videla, koji uspostavlja represivan režim, posebno okrutan prema frakciji peronističkih i marksističkih gerilaca. Bilanca diktature, koja završava tek 1983., bit će trideset tisuća ubijenih, mučenih ili nestalih: desaparecidosa.

To je vrijeme kada mnogi isusovci daju potporu postkoncilskoj reformi, snažnomu društvenom zalaganju i teologiji oslobođenja. „Svoje sam odluke donosio“, priča papa Bergoglio, „naglo i personalistički… Na kraju se ljudi umore od autoritarizma. Moj brz i autoritaran način donošenja odluka doveo je do ozbiljnih problema i optužbe da sam ultrakonzervativac.“

Autoritativan način donošenja odluka stvarao mu probleme

Spadaro bilježi. Nikada nijedan moderni papa nije govorio tako brutalno iskreno o svojim pogreškama i neprimjerenostima na rukovodećemu položaju. Pred snimačem Papa nastavlja: „Proživio sam vrijeme duboke nutarnje krize dok sam bio u Córdobi. Eto, ne, zasigurno nisam bio poput blažene Imelde [besprijekoran svetac], no nikada nisam bio desničar. Moj autoritaran način donošenja odluka stvarao mi je probleme.“1

Papine riječi dotiču bolnu točku njegove prošlosti, ulogu koju je imao u vrijeme diktature. Polemike su već započele u vrijeme kada je bio nadbiskup, a razbuktale su se nakon njegova izbora. Argentinski novinar Horacio Verbitsky odavno tvrdi da je isusovački provincijal ostavio na milost i nemilost vojnika te im praktički predao dvojicu isusovačke subraće – Orlanda Yoria i Francisca Jalicsa – otete 23. svibnja 1976. i mučene u zloglasnoj školi ESMA (Escuela de mecánica de la Armada), gdje su u zatvoru proveli više od pet mjeseci.

„Bilo je biskupa koji su surađivali s režimom, ali ne i Bergoglio“

Nakon što se u Argentinu vratila demokracija i počela istraga o kršenju ljudskih prava od strane golpista (op. prev. vođa državnoga udara), Bergoglio je dva puta ispitivan na sudu kao osoba koja je obaviještena o činjenicama i nikada nije proglašen krivim ni za što. „Bilo je biskupa koji su surađivali s režimom, ali ne i Bergoglio“, izjavio je dobitnik Nobelove nagrade za mir, Adolfo Pérez Esquivel, u jednome intervjuu za BBC.2

Spašavao one koji su bili na nišanu vojnog režima

Alicia Oliveira, istaknuta predstavnica pokreta za ljudska prava, prva argentinska kaznena sutkinja, koju je kasnije protjerala vojna hunta, svjedokinja je Bergogliovih inicijativa u korist progonjenih. Bergoglio ju je, dok je bila u ilegali, tajno prevezao u prtljažniku svojega automobila, kako bi mogla susresti svoju djecu unutar zidina isusovačkoga kolegija San Miguel.

Poznato je da je Bergoglio u raznim prilikama djelovao kako bi spasio muškarce i žene koji su bili na nišanu vojnoga režima.3 Događaj s dvojicom isusovaca nešto je zamršeniji. Yorio i Jalics, prvi je Bergogliov profesor teologije, a drugi njegov duhovnik, osnovali su jednu zajednicu u četvrti Rivadavia u Bajo Floresu, pokraj jednoga od najvećih naselja baraka argentinskoga glavnoga grada: Villa 1-11-14. Dvojica isusovaca bili su društveno vrlo angažirani, bliski teologiji oslobođenja, a jedan je njihov suradnik, kasnije otet i mučen, bio član gerile.

Susreo se čak i s najvišim predstavnicima diktature…

Bergoglio im je, kao isusovački superior, naredio da napuste tu aktivnost u sirotinjskoj četvrti. Yorio i Jalics odbili su to učiniti i potom su ih otele vojne snage. Zabilježeno je da se Bergoglio jako aktivirao kako bi ih oslobodio, susreo se čak i s najvišim predstavnicima diktature: admiralom Emilijom Masserom i generalom Jorgeom Rafaelom Videlom. Nakon što su oslobođeni, pomogao im je da napuste zemlje. Otac Yorio zaputio se u Rim, dok je Jalics otišao najprije u Mađarsku, svoju domovinu, a potom u Njemačku.

Dan nakon Franjina izbora za papu – Yorio je preminuo – Jalics je izjavio da je jednom davno slavio misu s nadbiskupom Bergogliom u Buenos Airesu te ga je na kraju obreda javno zagrlio. „Bergoglio“, precizirao je Jalics, „nije prijavio mene i Yoria.“ Dodavši pritom rečenicu koja otkriva staru ranu: „Pomirio sam se s tim događajima i za mene je ta epizoda završena… želim papi Franji obilje Božjega blagoslova“.

1 Franjo, A. Spadaro, „La Civiltà Cattolica“, 19.09.2013.

2 www.unità.it, 14.03.2013.

3 N. Scavo, La lista di Bergoglio, Emi 2013.

Iz knjige „Franjo među vukovima“ autorâ Marca Politija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.