Svjedočanstva

Rodila sam se odozgor

Rodila sam se odozgor book evangelizacija

Smisao je kršćanstva zadobiti vječni život, a vječni život je u osobnu, intimnu poznavanju Boga. Vječni život može započeti već ovdje. Onog momenta kad ga osobno susretnemo, spoznajemo istinu o njemu, istinu koja nas istinski mijenja. To se može dogoditi svagdje gdje tražimo Boga, a ponekad i tamo gdje se ni ne nadamo. Dok razmišljamo o blagdanu Isusova rođenja, razmišljajmo i o mogućnosti da se sami nanovo rodimo odozgor. Evo kako se je to dogodilo Ivi!

Oduvijek sam čeznula za Bogom. Gledajući unazad, vidim da me Božja providnost pratila cijeli život. Nekako sam živjela zaštićeno od velikih boli i trpljenja, ne razumijući što je život. Proživjela sam lijepo djetinjstvo i istražujuću mladost, redovno primila sve sakramente, živjela tradicionalno svoje kršćanstvo. Roditelji mi nisu ništa branili, jer sam bila uzorno dijete, tako da sam u svojoj slobodi iskušavala što mi je život nudio, a sve u čežnji da budem voljena. Tražila sam ljubav od prijatelja, od mladića, roditelja, tražila da se svidim, da budem voljena, a često je bivalo suprotno. Od roditelja nisam primala ljubav kakvu sam htjela, posebno od oca, koji nije znao kako zadovoljiti moju dušu, gladnu za ljubavlju, te je često bio prekritičan i dalek. Također sam bila mnogo puta odbačena od mladića u koje bih se zaljubljivala i tako ostajala ranjena srca. Toliku glad za ljubavlju nisu uspijevale ispuniti materijalne stvari i užitci kojima sam ju pokušavala zatomiti.


Od roditelja nisam primala ljubav kakvu sam htjela, posebno od oca, koji nije znao kako zadovoljiti moju dušu, gladnu za ljubavlju, te je često bio prekritičan i dalek.

Sjećam se da sam pomislila da bi bilo lijepo da mi tko da knjigu s uputama kako živjeti život, jer sam bila bez samopouzdanja i imala sam užasno loše mišljenje o sebi te sam mislila da sve krivo činim kad sam konstantno odbacivana upravo od onih osoba koje sam mislila da volim. Gospodin je tada duboko zahvatio moj život. Imala sam 20-ak godina kad su mi se roditelji rastavili i to je srušilo moj dvorac, moje utočište u kojem sam uvijek bila sigurna i bila sam prisiljena suočiti se sa stvarnim životom, s bolju zbog gubitka obiteljskog zajedništva, s nezaposlenošću i samoćom. A u tome me je Bog čekao. Tad sam se sjetila da u Crkvi postoje mladi koji se okupljaju na molitvu i silno sam čeznula da i ja budem među njima.

Gospodin mi je pružio svoju ruku i pozvao me u jednu katoličku zajednicu, gdje sam pomalo učila o katoličkoj vjeri i Bogu, upoznajući riječ Božju. Ondje mi je Gospodin dao i muža, s kojim danas imam četvero djece. Život mi je napokon dobio smisao, ali bila sam srcem još daleko od Boga. Srce mi je bilo puno idola i bilo je potrebno da ga Gospodin očisti i istjera sve one preprodavače i trgovce iz hrama. Nisam razumjela uopće što je život jednog kršćanina! Razmažena, kakva sam bila, teško sam prihvaćala svaku poteškoću. Problem mi je bio muž, problem su mi bila djeca, problem mi je bilo sve što je tražilo da se mijenjam i da iziđem iz sebe i svoje slike o tome kakav moj život treba biti. Cijelo sam vrijeme sanjarila, misleći i želeći da mi svi i sve podilazi, da se ne moram puno truditi i mučiti i da život treba biti takav: bez puno problema. Gospodin to nikako nije dopustio i stalno je pred mene stavljao događaje koji su tražili da iziđem iz te svoje komocije: trudnoće, bolesti djece, neispavanost, kroničan umor, muža koji me ne razumije i kojeg sam pod svaku cijenu htjela promijeniti, zahtjevan posao i još mnogo toga.

Problem mi je bio muž, problem su mi bila djeca, problem mi je bilo sve što je tražilo da se mijenjam i da iziđem iz sebe i svoje slike o tome kakav moj život treba biti.

To me je sve izluđivalo, tjeralo da padam u očaj. Nisam mogla podnijeti niti jedan, pa ni najmanji problem! Postala sam agresivna prema mužu, nestrpljiva, mrzila sam život i nisam ponekad mogla podnijeti što me Bog stvorio. Toliko sam bila slijepa u svojem očaju. Mrzila sam sebe zbog tih svojih osjećaja i ponašanja te nemoći da se promijenim. Vidjela sam da sam potpuno nemoćna i da sama ne mogu ništa promijeniti: niti sebe niti druge. Suočila sam se sama sa sobom i sa zlom koje čuči u meni, u mojem srcu. Iako sam snagom volje željela biti dobra i vršiti Božju volju, to mi je uspijevalo samo toliko dugo dok je sve bilo dobro. Čim je nastao prvi problem, sve je palo u vodu i na površinu je isplivala sva moja sebičnost i konformizam, mrmljala sam i bila nezahvalna. Bez obzira na to što sam živjela aktivno svoje kršćanstvo, sudjelujući u sakramentima i životu zajednice, na poslu i kod kuće nekako sam zaboravljala na Boga i njegovu pomoć. Borila sam se i živjela sama, uzdajući se u svoje vlastite snage i volju. Mislila sam da Boga mogu zadovoljiti jedino ako sam dobra i “sveta” i da me on  prezire kad se pokaže sva moja zloća. Sve se je vrtjelo oko mojih osjećaja: dok sam se dobro osjećala, sve je bilo lako, kad bi što ili tko prouzročio koju nelagodu, odmah bih sve gledala negativno i više nisam imala volju živjeti. Gradila sam kulu na pijesku, koja se svaki puta kad su bujice navalile ponovno srušila. Jednom riječju, proživljavala sam kenozu – silazak, ne shvaćajući da je to bio najveći Božji dar koji sam dobila. Bog me je natjerao da se suočim s onime što ja jesam, a to je slabo ljudsko biće potrebno svojeg spasitelja, potrebno njegove neprestane milosti. Jer sam tek u takvu stanju mogla vapiti Bogu i moliti ga da promijeni moje srce, moj pogled na život.

I to se je dogodilo. Bog me je čekao, strpljivo, nježno, kao najbolji Otac. Na MES-u u Dugom Selu 18. lipnja 2016. godine Bog mi je dao novi život i ispunio riječi proroka Ezekiela (Ez 37, 12 – 14): “Ovako govori Jahve Gospod: ‘Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Jahve kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve govorim i činim’ – riječ je Jahve Gospoda.”

Tad sam prvi put došla na susret takve vrste i ne znam što sam očekivala, ali sigurno ništa slično onomu što se je dogodilo. Još smo muž i ja kasnili gotovo pola sata zbog zastoja u prometu. Ipak smo stigli na slavljenje i Bog je providio vrijeme uz divne pjesme, da se umirim od uznemirenosti što kasnimo. Kad je počela molitva, zatvorila sam oči, molila Gospodina da mi se smiluje, predala mu svoj život, a voditelj koji je predvodio molitvu rekao je: “Jednu žensku osobu Gospodin nanovo rađa.” U tom trenutku samo mi je glavom proletjelo: “Nije moguće da sam to ja.” Voditelj je nastavio: “Rađa ju odozgor.”  Ne mogu  dovoljno riječima opisati struju milosti koja je u tom trenutku potekla cijelim mojim tijelom, od nogu do glave, kao trnci koji su me cijelu prožimali. Srce je počelo lupati kao ludo, imala sam osjećaj da će iskočiti iz grudi. Kad se srce smirilo osjećala sam veliki mir i spokoj, blaženstvo, polusvjesna svega što se oko mene događa.

Tad sam prvi put došla na susret takve vrste i ne znam što sam očekivala, ali sigurno ništa slično onomu što se je dogodilo.

Susret je završio, a ja nisam mogla govoriti, niti reći mužu što mi se dogodilo. Nisam ni znala što bi mu rekla, bila sam potpuno zbunjena. Stalno sam razmišljala što sad, što točno znači to novo rođenje. Mislila sam da ću sada biti bolja osoba, ne znam. No bila sam to još uvijek ja, grešna i slaba, ali promijenjena. Imala sam novu nadu, osjećala sam blizinu Božju kao nikada dotada, kao i neopisivu radost, koju prije nisam osjećala i koju mi nijedno stvorenje niti stvar nikada nije pružila. Imala sam zahvalnost u srcu. Okolnosti u kojima živim nisu se promijenile, ali je Gospodin promijenio moj pogled na njih, pokazujući mi u svemu svoju veliku ljubav i svoju stalnu prisutnost. Gospodin mi je pomogao da shvatim što sam u svojoj biti: njegovo ljubljeno dijete, koje ne mora zaslužiti njegovu ljubav, jer mi ju on besplatno daje. Iako sam to mnogo puta dotada čula i razumom prihvaćala, srce nije moglo to prihvatiti zbog brojnih iskustava odbačenosti i rana koje sam imala na srcu kao posljedicu. Sada, kad je Gospodin izliječio moje srce i dao mi novi život, napokon se osjećam voljeno, jer sve manje tražim ljubav od svojih bližnjih, a sve više od Jedinoga, koji može ispuniti čežnju mojeg srca. Svaki novi dan je jedan novi početak i borba u kojoj sam pozvana posvijestiti si da me on nikada ne napušta, bez obzira na to kako se ja osjećala. Pozvana sam živjeti u njegovoj prisutnosti, koja me beskrajno usrećuje, kao maleno dijete potrebno savjeta i pomoći svojega nebeskog roditelja, ostavljajući oholost odraslog čovjeka koji “zna i može” sam. Pozvana sam rasti “u dobi i mudrosti”, učeći živjeti život nanovo, oslonjena na samog Gospodina i stavljajući svoje povjerenje, svoj život u njegove ruke, svjesna da život nije “med i mlijeko”, ali je predivan kad se živi u zajedništvu s Gospodinom.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh