Foto: Pixabay
Jedan monah je ispričao sljedeće:
„Tijekom moje početne monaške službe u manastiru Donskoy u Moskvi, bilo je razdoblje kada sam prestao čitati Evanđelje. U to sam vrijeme imao puno posla i nije bilo dovoljno vremena da se koncentriram, otvorim Sveto pismo, zaronim u Riječ. Nisam tome pridavao veliku važnost, već sam jednostavno nastavio obavljati poslušnosti radeći od četiri ujutro do kasno u noć.
Snažan duhovni i tjelesni umor
Nije bilo vanjskih promjena, ali postupno sam počeo primjećivati da me sve više opterećuje osjećaj snažnog duhovnog i tjelesnog umora, koji nisam mogao „odbaciti” ni snom, ni hranom, ni odmorom. Zaspao bih i probudio se, išao po službama, radio, ali osjećaj kao da mi netko kopa po vratu i isisava svu snagu iz mene nije napuštao. Hodam – noge mi se savijaju, sjedam za volan – ruke mi se tresu. Tijelo i duša iscrpljivali su se svaki dan, a ja i dalje nisam mogao razumjeti razlog.
Uperio je pogled u mene i kao da je za nekoliko sekundi mogao vidjeti moju dušu i pronaći izvor bolesti, iznenada postavio pitanje: „Jesi li čitao Evanđelje?”
Jednom sam, u ovom stanju, došao u ured župnika, oca Agafodora, kako bih razgovarao o nekim radnim problemima. On me kao pronicljiva osoba, čim sam započeo razgovor, upita: „Što ti se događa?” Gotovo iscrpljenim glasom tiho odgovaram: „Ne znam…Nešto nije u redu sa mnom, teško je”. Uperio je pogled u mene i kao da je za nekoliko sekundi mogao vidjeti moju dušu i pronaći izvor bolesti, iznenada postavio pitanje: „Jesi li čitao Evanđelje?” Počeo sam razmišljati: zaista, prestao sam čitati Evanđelje. Kako se to moglo dogoditi? Koliko dugo živim bez glavne duhovne hrane? Počeo sam se sjećati i s užasom otkrio da se ne sjećam kad sam zadnji put uzeo Bibliju u ruke.
Duhovna hrana
S najjačim unutarnjim uzbuđenjem otrčao sam do svoje ćelije, dohvatio Evanđelje i počeo čitati. Otvorio sam je i, poput čovjeka koji umire od žeđi, čitao sam i čitao, čitao i čitao… Nevjerojatan dojam: što sam više čitao, oštrije sam osjećao da mi ide nabolje. Zubi, koji su mi se ukopali u vrat i isisali snagu, postupno su popuštali stisak, disao sam slobodnije. Sa svakim novim poglavljem (a pročitao sam desetak odjednom) postajalo je sve lakše i lakše.
Okretao sam stranicu za stranicom dok nisam shvatio da sam se potpuno oslobodio bolesti. Nestao je osjećaj depresije
Okretao sam stranicu za stranicom dok nisam shvatio da sam se potpuno oslobodio bolesti. Nestao je osjećaj depresije. Ropstvo u kojem sam bio sve to vrijeme bila mi je velika lekcija koju ne treba ponoviti dva puta. Od tada čitam 365 poglavlja godišnje – odnosno svako jutro pročitam jedno poglavlje.
Ne zaboravimo puniti mobitel navečer, ali zaboravljamo na dušu
Čovjek se sastoji od dva dijela – duše i tijela. Nasitimo svoje tijelo, ali duša ostaje gladna. Glavna hrana za dušu je Evanđelje. Ne zaboravimo puniti mobitel navečer, ali zaboravljamo na dušu. Kad čitamo Evanđelje, primamo milost. Ujutro čitamo poglavlje – milost za cijeli dan. A dan će proteći na sasvim drugačiji način – s milošću. Razmislit ćemo i o pročitanom, a nešto od toga će se i ostvariti, iako Evanđelje nije knjiga o gatanju. Ovo je knjiga života po kojoj bi svaki kršćanin trebao živjeti.
Kad bismo ikada vidjeli kako se vrag krije, poput vatre, kad uzmemo Evanđelje u svoje ruke, zagrlili bismo ga i nikada ga ne bismo pustili
Ponekad i ne razmišljamo o tome koja se velika snaga krije u ovoj knjizi. Kad bismo ikada vidjeli kako se vrag krije, poput vatre, kad uzmemo Evanđelje u svoje ruke, zagrlili bismo ga i nikada ga ne bismo pustili. Za mog ispovjednika, oca Kirila, Evanđelje je uvijek bilo na prvom mjestu: pronašao ga je u ruševinama Staljingrada tijekom Velikog domovinskog rata i s njim prošao cijeli rat. Tako sam i ja, ali mnogo kasnije, morao posjetiti svoje ratište kako bih shvatio: bez Evanđelja ne možete pobijediti.”
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
