Foto: Shutterstock

Poručnik Blanchard ustao je s klupe na kojoj je sjedio, zategnuo je svoju vojničku uniformu i počeo pažljivo promatrati masu koja se kretala na velikoj željezničkoj stanici u New Yorku. Tražio je djevojku čije je srce poznavao, ali joj lik nije mogao znati. Djevojku s crvenom ružom.

Susret

Njegovo zanimanje za ovu djevojku počelo je 13 mjeseci ranije u knjižnici na Floridi. Otvorivši knjigu koju je uzeo s police, privukle su ga zabilješke koje su se nalazile na margini gotovo svake stranice. Bio je to vrlo lijep rukopis i on je zaključio kako iza njega zasigurno stoji biće predivne duše i dubokog uma. Na prvoj stranici knjige pronašao je ime i prezime prethodnog vlasnika. Bila je to gospođica Hollis Maynell. Uložio je dosta vremena i truda kako bi pronašao i njenu adresu. Živjela je u New Yorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sljedećeg dana, bio je po dužnosti brodom prevezen u Europu kako bi služio na fronti Drugog svjetskog rata. Cijele sljedeće godine i mjesec dana, dakle 13 mjeseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Započela je romansa. Pri kraju tih 13 mjeseci, oficir Blanchard je u jednom od pisama zatražio djevojčinu fotografiju, ali je ona odbila poslati ju. Smatrala je da, ako je on zaista zainteresiran, neće mu mnogo značiti kako ona izgleda. Kada je konačno došao dan da se vrati s fronte, dogovorili su se za prvi sastanak: u sedam sati uvečer na velikom željezničkom kolodvoru u New Yorku. „Prepoznat ćeš me”, pisala je djevojka, „po crvenoj ruži koju ću nositi na reveru.”

U 7 sati uvečer Blanchard je bio na stanici i očima je tražio djevojku koju je njegovo srce voljelo, ali čije lice nikada do tada nije vidio. Prema njemu je koračala mlada žena; bila je visoka i vitka. Uvojci plave kose padali su joj na ramena, njene su oči bile plave poput nekih cvjetova. Crte lica bile su besprijekorne a njene su usne odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Bila je odjevena u svijetlozeleni kostim i izgledala je kao proljeće koje je oživjelo. Blanchard je krenuo prema njoj potpuno previdjevši da ona na reveru svog odijela nema crvenu ružu. Dok joj je prilazio, mali izazovni osmijeh prešao je preko njenih usana. Rekla je samo: „Mornaru, idemo li ti i ja u istom smjeru?” Gotovo nekontrolirano, načinio je još jedan korak prema njoj, a onda, točno iza nje, ugledao je Hollis Maynell, osobu koja je na reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne djevojke. Imala je prosijedu kosu skupljenu i učvršćenu već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, i tijela također. Nosila je cipele s niskom petom.

Djevojka u zelenom kostimu udaljavala se vrlo brzo. Poručnik Blanchard se u tom trenutku osjećao kao da se razdvojio na dva dijela. Želio je slijediti djevojku u zelenom kostimu, ali ipak, njegova težnja za ženom čiji je duh bio spojen s njegovim i obuzeo njegov, bila je tako duboka. Ona je stajala ondje. Njeno blijedo i okruglo lice bilo je plemenito i osjećajno; njene sive oči imale su topao i blag sjaj. Nije oklijevao. Podigao je kopiju knjige s plavim, kožnim koricama – to je bio znak prepoznavanja s njegove strane. Tada je shvatio da to i ne treba biti ljubav, već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje je bio i morao biti uvijek zahvalan. Ispravio se kao pravi vojnik, otpozdravio i ženi pružio knjigu. Dok je govorio, osjećao je neku gorčinu razočaranja. „Ja sam poručnik John Blanchard, a vi ste zasigurno gospođica Maynell. Veoma mi je drago da smo se susreli. Biste li pristali na večeru sa mnom?” Ženino se lice razvuklo u prijatan osmijeh. „Ja ne znam što sve ovo znači, mladiću”, odgovorila je. „Mlada dama u zelenom kostimu koja je maloprije prošla, zamolila me da stavim ovu crvenu ružu na rever svog kaputa. Rekla je, pozovete li me na večeru, neka Vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Rekla je da me koristi kao neku vrstu testa.”

„Reci mi koga voliš i reći ću ti tko si”

Nije teško razumjeti želju gospođice Maynell. Prava se priroda srca vidi u njegovu odgovoru na neprivlačno. Francuski romanopisac Arsène Houssaye reče: „Reci mi koga voliš i reći ću ti tko si”. Tko nosi crvenu ružu?! Obično oni koji nisu za primjećivanje. Obično oni za koje mislimo da ne trebaju nositi crvenu ružu. Jeste li se ikada zapitali kako postupamo s njima, u našim svakodnevnim kontaktima?

Izvor: Snopes.com

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.