Svjedočanstva

PRAVI SMISAO BOŽIĆA

ISTINITA PRIČA Spakirala sam sve što sam mislila da će im uljepšati Božić i otišla do njih… „Okrenula sam se prozoru i ugledala susjedu i njezino četvero djece kako se vraćaju s Mise. I tek onda shvatila kako su djeca skromno odjevena. Sjetila sam se svih onih Božića u kojima smo majka i ja imale, zahvaljujući drugima...“

Priča koja će nas podsjetiti na istinsko značenje Božića

Foto: Shutterstock

 

„Ovu kuglicu stavi na drugu stranu, ovdje ih ima previše, neka i beba vidi svjetlost Božića“, čula sam uzbuđeni Martinov glas.

Kimnula sam s osmijehom na licu gledajući u bebu koja se probudila i svojim velikim zelenim pogledom gledala u drvce. Nije se ni pomaknula kad sam prišla krevetiću kako bih ju podigla. Grlila me oko vrata mirisom bebe i okretala se za bliještećom svjetlošću okićenog drvca.

Kamera je bljeskala u Martinovim rukama bilježeći djetinjstvo naše bebe a ja sam se prisjećala jedine svoje ‘dječje’ fotografije koju nije progutala voda, i bila sretna što ju je majka poklonila teti a teta mi ju vratila za ovaj Božić. Ponukana srećom koja me ispunila dok sam gledala u fotografiju, poželjela sam i sama nekog usrećiti.

Okrenula sam se prozoru i ugledala susjedu i njezino četvero djece kako se vraćaju s Mise.

Spakirala sam sve što sam mislila da će im uljepšati Božić i otišla do njih…

I tek onda shvatila kako su djeca skromno odjevena. I da ima onih koji i danas, u drugoj polovici sedamdesetih žive teško. Sjetila sam se svih onih Božića u kojima smo majka i ja imale, zahvaljujući drugima…

Spakirala sam sve što sam mislila da će im uljepšati Božić i otišla do njih. Stojeći na vratima, gledala sam u uredno poredane promočene tenisice i jedva izustila čestitku. Žena me uvela u njihovu kuću. Troje mlađe djece sjedilo je za stolom na kojem je gorjela bijela svijeća. Stariji je sin, unoseći cjepanice, rekao: „Ovo su zadnje, nema više!“ Nije bilo božićnog drvca, ni kolača.

„Hvala Vam, molila sam da nas Bog vidi. I eto, vidio nas je Vašim očima…“

Žena je nemoćno slegnula ramenima, a ja sam pozvala djecu da uzmu poklone. Stajali su zbunjeno, pogledavajući u majku. Kad im je kimnula u znak dopuštenja, tiho i u nevjerici, prišli su. Odjednom se osjetilo veselje, bez glasova.

„Hvala Vam, molila sam da nas Bog vidi. I eto, vidio nas je Vašim očima…“

Izašla sam natraške. Nisam se mogla odvojiti od sreće u dječjim očima. Mislila sam da je moja sreća premalena, da se ne znam toliko veseliti…

I bila sretna što sam bila poslana.

Na Božić 1976. godine.

Autorica: Nada Far; Book.hr.

Tekst je prvotno bio objavljen u časopisu Pia.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh