Foto: Shutterstock

Priušti si života… – govore ljudi.

Iskoristi vrijeme, živi svoj život, prije nego dođu obaveze… Pusti sve, okreni se sada sebi, imaš i ti pravo na život…

Koji je to i kakav život o kojem pritom govore? Ima ih koji ga prepoznaju u odmaknutosti od drugih, od odgovornosti, od požrtvovnosti. Za one koji žive za druge, kažu da i ne žive svoj život. Po njima, oni su propustili, oni propuštaju ono što život čini životom. Ono što ga čini vrijednim.

Svaki svoj dan usklađuju s potrebama onog kome se posvećuju

Neki ljudi prožive sav svoj život njegujući nekog nemoćnog, nekog tjelesno ili duševno prikraćenog. Svaki svoj dan usklađuju s potrebama onog kome se posvećuju. Umaraju se preko svih svojih snaga. I pritom znaju da će i sljedeći dan biti nalik ovom. I da će svi dani, ma koliko ih bilo, biti više manje nalik njemu. Ali u tome ne nalaze tuge. O njoj ni ne razmišljaju. Ne dopuštaju joj da im priđe. Da ih obeshrabri. Slomi.

Nada koja njih nosi nadjačava sve što drugi nazivaju mukama i nevoljama

Oni u svom trudu, u svom životu prepoznaju samo ljubav. Ljubav koja jedina život čini vrijednim. Požrtvovnost za njih nije nešto zahtjevno nego nešto prirodno. Po njima ona se podrazumijeva ako si čovjek. I svi dani, sve snage, po njima postoje samo zato da bi se nekome posvetile. Ako treba, bez predaha. Ako treba i bez trenutaka pridržanih samo za sebe, kako bi se obnovila snaga, kako bi se obnovila nada. Jer njihov je život sjedinjen sa životom drugog, potrebitog, voljenog. Nada koja njih nosi nadjačava sve što drugi nazivaju mukama i nevoljama. Štoviše, oni ništa od toga ni ne primjećuju. Oni jednostavno idu životnim putem na koji su se odlučili, za koji su razumjeli da im je povjeren. I ne traže drugo. Jer onaj tko umije čuti govor ljubavi čut će ga u svim životnim okolnostima.

Pogledajte one koji žive okrenuti prema sebi. Koliko je ispraznosti u tome!

No pogledajte one koji su si priuštili život… One koji žive ono nešto što nazivaju svojim životom, ne mareći pri tom ni za čiji život… Pogledajte one koji žive okrenuti prema sebi. Koliko je ispraznosti u tome! Koliko umora ni od čega! Koliko bezvoljnosti i dosade! Koliko površnosti! Život je to bez boje, okusa i mirisa – jer je bez pravih odnosa koji zaokupljaju i pokreću čitavo čovjekovo biće.

Može čovjek u takvom odnosu steći tko zna što, proći sav svijet, doživjeti kojekakva iskustva… – sve je to ništa u odnosu na jednostavan život neuglednih i hrabrih ljudi koji čitavim srcem ispunjaju svoj mali svijet. Jedan njihov dodir, jedan osmijeh, jedna njihova suza na tezulji života snažno će prevagnuti beskraje samodostatnosti.

No oni ni o tome ne razmišljaju. Jer njima su njihovi dodiri, njihovi osmjesi, njihove suze svijet u kojem čitavim bićem zahvalni borave, ni s kim se ne uspoređujući.

Iz knjige „Podsjetnik na dušu“ autora Stjepana Licea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.