Foto: Shutterstock

Oni koji su izdržali na posljednjoj večeri, nisu iz očajanja počinili samoubojstvo poput Jude

… Kada je Isus, koji je naša najveća i jednokratna pashalna žrtva, proživljavao mučeničku smrt, svi su učenici bili toliko potreseni da su se prestravljeno razbježali. Udaljili su se, stoga na neki način možda nisu bili uključeni u Isusovu Pashu.

Izašlo je na vidjelo kako ipak nisu gajili tako snažne osjećaje spram Isusa da bi s Njime otišli u smrt i prešli granicu između života i smrti. Pobjegli su fizički i možda je taj bijeg u njima osvijestio činjenicu koliko su čuvstveno udaljeni od svojeg Učitelja. Svi su mogli biti rochaq i prema židovskom zaviještanju tradicijske Pashe, nisu ispunili njezine uvjete. Ipak, moramo primijetiti kako nijednog od njih nije dodirnuo anđeo smrti, kao što je to bio slučaj s Judom. Svi su pobjegli, ali oni koji su izdržali na posljednjoj večeri, nisu iz očajanja počinili samoubojstvo poput Jude. Snaga Isusove ljubavi omogućila im je da ustraju do uskrsnuća. Otkud je proizašla ta snaga koja im nije dopustila da se slome, da budu prokleti? Snaga euharistije sačuvala ih je čak i od očajanja koje je Judu dovelo do toga da si ne može oprostiti i počini samoubojstvo. To je upravo anđeo smrti. Najteže je ipak očajanje i samo euharistija daje čovjeku snagu da taj očaj nadvlada ili izbjegne – što bi na hebrejskome zvučalo upravo kao pesach.

Da se nisu osnažili tim sakramentom, smrt bi zakucala na njihova srca

To je važna poruka za nas. Život može u nama na javu iznijeti stavove koje baš ne bismo sami sebi poželjeli. Štošta bi nam po tom pitanju mogao reći Petar, ako se prisjetimo njegova obrambenog govora na Kajfinu dvoru. Zasigurno je sam sebe iznenadio, i to na najmučniji način. Nakon nečega takvog mnogi od nas ne bi željeli izaći nikome na oči, čak i ne pogledati se u ogledalo. Možda će i netko od nas proživjeti ono što i apostoli: bijeg, neustrajnost i zatajenje Isusa. Možda će netko od nas zaspati u svojemu Getsemanskom vrtu, umjesto da se probudi i bdije, da ne bi podlegao kušnji. Isus se moli, dakle snagu mu je ulijevao anđeo, dok su učenici spavali i zato su pobjegli iz vrta. Sve to dogodilo se nakon posljednje večere. Prva euharistija učenike je dovela u iznimno bezizlaznu situaciju, iz koje se ne bi izvukli da se nisu pričestili s Isusom, ali isto tako da nisu bili pod budnim okom anđela koji su prevezli apostole preko dna koje bijaše mnogo opasnije od onog u Crvenom moru. Euharistija uistinu predstavlja Armagedon – poprište konačne bitke između sila dobra i zla.

Pošto su izdržali do kraja euharistije, imali su snage, usprkos kukavičluku i bijegu tijekom mračnih dana, čekati Isusa, vjerovati i gajiti nadu usprkos činjenicama. Da nije bilo euharistije, da se nisu osnažili tim sakramentom, smrt bi zakucala na njihova srca, kao što je to učinila s Judinim srcem, i ne bi se obranili od nje. Izgubili bi sebe, poput Jude, kad je vičući otvorio vrata cenakula i silovito otrčao u noć. Dakle, tko među učesnicima te Pashe nije bio rochaq? Možda nitko? Učenici su upravo otkrivali svoju nedostatnu ljubav spram Učitelja, ali branila ih je snaga euharistije. Njihova je ljubav bila odveć mala, ali činjenica da su tijekom pričesti Njegova Tijela i Krvi primili Isusovu ljubav omogućila im je da izdrže najgore: da se ne odreknu Isusa, da ih ne spopadne grizodušje, da si neće moći oprostiti kukavičluk, da neće ostaviti Učitelja, da će pobjeći i fizički se udaljiti.

Zašto im je Isus naredio da piju vino, govoreći kako je to Njegova krv?

U Starom zavjetu postojala je zabrana konzumiranja čak i životinjske krvi, stoga su učenici zasigurno bili silno iznenađeni kad su čuli sljedeće riječi: „Uzmite i pijte, to je moja krv…” Krvlju su izraeliti trebali samo označiti vratnice, ali o njezinu ispijanju nije bilo govora u Starom zavjetu. Zašto im je dakle Isus naredio da piju vino, govoreći kako je to Njegova krv? Zašto je Isus to učinio? Jer tim činom kao da su postali Božji srodnici. Prešao je preko zabrane, uvodeći istodobno učenike u dotad im zabranjenu dimenziju jedinstva s Bogom. Pripustio ih je u jedinstvo sa sobom, dotad nezabilježeno i nikad tako daleko pomaknuto.

„Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.“ (1 Pt 1,18-22)

Ona je neophodna da se spasimo od vječne smrti!

(…) Njegova je Krv u nama, na vratnicama naših duša, pa čak i u našim žilama. Ona je neophodna da se spasimo od vječne smrti!

Budući da je prauzor euharistije bila Pasha koja se slavila četrnaestoga dana nisana, kada su se vratnice izraelskih kuća premazivale krvlju Jaganjca, kako anđeo smrti ne bi ubijao njihovu djecu, taj je simbol također potrebno pronaći u tajni euharistije. Tako nas Krv Kristova štiti od sila zla, od anđela smrti, od zloduha koji sa sobom donosi smrt. Ta je Krv proniknula dublje od vratnica, proniknula je do naših srca, naših tijela i naših duša, čineći nas istodobno otpornijima na smrtonosni virus uništenja – poput cjepiva za besmrtnost. (…)

Ostatak teksta pročitajte u knjizi patera Augustyna Pelanowskog „Ranjeno svjetlo”, koju do nedjelje, 21. siječnja, možete nabaviti po sniženoj cijeni od 49 kuna! (Red. cijena iznosi 70 kn.) Popust možete ostvariti ovdje.

Autor: pater Augustyn Pelanowski