Foto: Shutterstock
Nisam dopuštao da me išta takne. Bilo mi je kao da na TV-u gledam predugu epizodu neke kriminalističke serije, pijem pivo i čekam dok se ne pojavi netko koga poznajem. Osjećao sam se kao da je cijelo vrijeme riječ o nekom drugom.
Onda se nešto dogodilo: pozvali su sljedećeg svjedoka, a teška su se vrata sudnice polako otvorila. Upravo je netko na klupi za svjedoke govorio o pljački u seks-shopu u Heidenheimu koja se zbila kad sam ja već odavno bio u Hamburgu. Ali nisam se više obazirao na to. Moj se pogled fiksirao na tamna drvena vrata jer je čovjek koji je kročio kroz njih bio netko koga sam znao.
Hodao je zgrbljen kao pod nekim teškim teretom, kosa mu je još više posijedjela od zadnjeg puta kad sam ga vidio. Njegovo ionako naborano lice učinilo mi se još izbrazdanije nego nekoć. Njegove ruke, kojima me godinama mlatio, bile su ogrubjele, naborane i stare. Gledao je u pod, i osjećao sam da u njemu nema topline, milosti, razumijevanja – samo hladni očaj. Taj je čovjek bio moj otac.
Prošla me jeza. Odakle on ovdje? Što će reći? Hoće li reći išta dobro o meni? Na kraju krajeva, bio je moj otac!
‘Ne mogu reći ništa dobro za svojega sina’
Dopratili su oca do klupe za svjedoke i podvrgli ga uobičajenim formalnostima. Onda ga je sudac direktno upitao: „Gospodine Buntz, čuli smo preko stotinu svjedoka. Nijedan od njih nije mogao reći ništa dobro o optuženiku. Ali mora biti nečega dobroga, zar ne? Možete li vi reći išta pozitivno o njemu?“
Moj je otac šutio. Nekoliko sekundi. Možda čak minutu. Onda se okrenuo prema meni, pogledao me svojim tužnim, hladnim očima i rekao: „Ne. Ne mogu reći ništa dobro za svojega sina. Bojimo ga se. Gotovi smo, na rubu smo. Moju suprugu oblije hladan znoj čim čuje njegovo ime. Njegovi braća i sestre dršću pred njim. Ne možemo spavati. Ovaj je mladić naša noćna mora.“
‘Moj je otac zaplakao. Taj stari ratni borac, taj brutalni i čvrsti muškarac… plakao je.’
Pogledao sam i ja njega, jednako hladno kao on mene, ali na njegovu sam licu vidio nešto što nisam nikada prije: suza mu je krenula niz obraz. Uslijedila je druga. Pa još jedna. Moj je otac zaplakao. Taj stari ratni borac, taj brutalni i čvrsti muškarac… plakao je. Prošao me je neopisiv osjećaj. Bio sam istodobno duboko ganut i potpuno zbunjen. Je li to moguće? Je li moguće da je ovaj veliki patrijarh, koji je uvijek znao što mu je činiti, bio poražen?
Otac je podigao ruku, obrisao si lice i polako se okrenuo prema sudačkoj stolici. Cijela je sudnica zanijemjela. „Ja“, nastavio je dok mu se glas lomio, „imam jednu želju, časni suče!“ Ponovno su mu krenule suze na oči.
Sudac je podigao obrve: „Čujte, nismo tu da bismo ispunjavali želje, ali…“ Sudac je zastao na nekoliko trenutaka, kao da mora razmisliti. „Dobro, recite nam koja je vaša želja, gospodine Buntz!“
„Molim vas, gospodine suče,“ odgovorio je moj otac tiho, gotovo nečujno, uplakan, „molim vas, uvedite ponovno smrtnu kaznu.“
U sudnici je nestalo zraka. Sudac je u nevjerici gledao slomljenog starca. U šoku sam promatrao čovjeka koji mi je bio sve u životu, moj uzor u mnogočemu, usprkos svemu što mi je napravio. Čovjeka u kojega sam se uzdao da me je došao spasiti i iščupati iz ove gabule.
„Molim vas, shvatite me,“ čuo sam ga, „nije da mi ne volimo svoga sina.“ Duboko sam izdahnuo i primijetio kako mi se skupljaju oči i usne. Kiptio sam od bijesa. „Volim ga, ali napokon želimo imati mira. Stoga: molim vas, ponovno uvedite smrtnu kaznu.“
Okrenuo mi je leđa opet
Skočio sam sa stolice koja je poletjela prema nazad i digao ruke u zrak – pokret koji je zaustavljen lisicama koje su bile pričvršćene prstenom, jednim nasilnim, bolnim okretajem. Ispružio sam kažiprst i bez obzira na bol digao ruke u smjeru klupe za svjedoke koliko god sam mogao. Lice mi se izobličilo od bijesa i izustio sam jedinu suvislu rečenicu koju sam mogao u ovoj raspravi. Fiksirao sam oca, ukočena od šoka, probadajućim pogledom, i iz svega glasa viknuo: „Zato ćeš umrijeti!“
Cijela je sudnica bila u šoku. Neki su gledatelji poskočili sa stolica, nastao je sveopći žamor. Dva policajca sručila su se na mene, podigla stolicu i ponovno me svom snagom posjela na nju. Sudac je čekićem udarao kao lud po sudačkoj klupi i glasno molio za mir.
„Gospodine Buntz! Pozivam vas na red! To neka se unese u zapisnik i uzme u obzir kod presude“, režao je, ali meni je bilo tako svejedno. Još su me uvijek policajci držali za ramena i stiskali prema dolje, a ja sam kiptio od bijesa. Najradije bih bio nešto bacio na klupu za svjedoke, nešto što bi oca stvarno zaboljelo, ali ondje više nitko nije sjedio. Otac je otišao. Klupa je stajala prazna. Pogledao sam prema vratima i ugledao zgrbljena leđa kako nestaju u tami. Izveli su ga iz sudnice. Okrenuo mi je leđa. Opet. I osjećao sam se kao da sam to ovaj put i zaslužio.
Iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autorâ Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
