Foto: Shutterstock

Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne. – molila se Faustina. Prisjetio sam se te molitve kada sam čitao Proroka Davida Torkingtona.

U toj je knjizi priča o redovnici koja je radila u bolnici u Ugandi. Preživjela je strašnu dramu. Banda zločinačkih zvijeri iz susjednoga plemena napala je njezinu obitelj. Vidjela je kako su mačetama sjekli njezinoga oca, a kopljem proboli njezina četiri brata. Majka se spasila pobjegavši u žbunje. Nakon toga psihički je oboljela i vratila se u prošlo vrijeme svojega majčinstva te je po cijele dane hranila svoje zamišljene sinove.

Osjećala je sadističko zadovoljstvo

Dvije godine nakon toga okrutnog ubojstva, prolazeći kroz bolničku salu, sestra je ugledala na krevetu vođu bande koja je ubila njezinu obitelj. Sada je on umirao od ubodnih rana koje su mu zadali drugi zločinci. Punih šest dana sestra je dolazila k njemu, ne mogavši osjetiti ništa osim mržnje. Čak je osjećala neku vrstu sadističkoga zadovoljstva. Jednog ju je dana taj čovjek prepoznao. Od toga trenutka, kad je dolazila k njemu, pokušavao je nešto reći. Budući da je imao slomljen vrat, uspijevao je ispustiti samo neartikulirane zvukove. Znala je što želi, ali oproštenje je bila posljednja stvar koju mu je mogla u tome trenutku dati.

U tome trenutku u njezinoj se nutrini dogodilo nešto čudno, osjetila je kako je kamenje s njezina srca počelo mekšati.

Jedne noći počela ju je mučiti grižnja savjesti, shvatila je da živi u laži, odjevena u Kristovu učenicu koja nije mogla slijediti život i primjer svojega Učitelja. Molila je za snagu oproštenja tome čovjeku, ali činilo se bezuspješno. Oproštenje je bila granica koju nije mogla prijeći. Sljedećega dana bila je u bolničkoj sali i osjetila je da nešto mora učiniti. Sigurno ga ne mogu zavoljeti, niti mu oprostiti, ali ipak moram nešto učiniti. Moje je srce kao teški kamen. Ne mogu njega pokrenuti, ali mogu pokrenuti svoju ruku. Prišla mu je i stala kod kreveta. Automatski je položila ruke na njegove dlanove.

Poljubac autentične kršćanske ljubavi

U tome trenutku u njezinoj se nutrini dogodilo nešto čudno, osjetila je kako je kamenje s njezina srca počelo mekšati. Odjednom je iskusila duboku ljubav koja ju je oblila u središtu njezina bića i isplivala prema tome umirućem čovjeku. Kad je shvatila što čini, nagnula se i poljubila ga u čelo. Bio je to poljubac autentične kršćanske ljubavi. Smatrala je da nije sposobna za nju. Kasnije je posvjedočila kako je svjesna što se dogodilo. Nije voljela toga čovjeka i nije mu oprostila. Kroz nju je djelovao Netko Drugi tko joj je darovao dar za kojim je očajno žudjela.

Taj dodir znači više od svih naših kalkulacija i granica koje postavljamo svojemu oproštenju.

Svi smo mi često u situaciji u kojoj je bila sestra iz Torkingtonove priče. Moramo dotaknuti drugoga čovjeka, iako nam naš razum i srce to brane. Taj dodir znači više od svih naših kalkulacija i granica koje postavljamo svojemu oproštenju. Dotaknuti čovjeka kojemu je potrebno milosrđe, to je poput doticanja Boga. Zahvaljujući tome dodiru, možemo crpiti Božju svemoć. Zahvaljujući njemu možemo se iznova roditi. Baš kao sveti Franjo Asiški koji se drugi puta rodio kada je na svojemu putu susreo gubavca i dotaknuo ga. Takav dodir je poput izgovaranja riječi: Isuse, uzdam se u Tebe.

Nekada je dovoljno ispružiti ruku da bi se rodio Bog.

Sveta Faustino, izmoli nam milosrdne ruke.

Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autorâ Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.