Duhovnost

Pravi razlog apostolske radosti

Foto: Pixabay

 

Vlast, bilo koje vrste, za većinu je ljudi najveći afrodizijak. Često nismo svjesni koliko toga činimo jer želimo ili zadobiti vlast ili u njoj nesvjesno uživamo. Kako na to gleda Bog?

Evangelizatori, njih sedamdesetdvojica, su se vratili sa evangelizacije oduševljeni uspjehom koji su imali. Činili su čudesa, ozdravljali bolesnike, doticali ljudska srca porukom evanđelja, a ipak ih je najviše oduševilo to što su imali vlast nad zlodusima. Je li to bilo krivo? Nije.

Bilo je to samo nezrelo, no Isus nije od početnika, od onih koji su tek započeli neku službu, očekivao savršenu zrelost.

Ne započinju li mnoge naše službe nezrelim motivima, motivima koji se ne slažu s porukom evanđelja!? Sasvim je normalno što su se na početku radovali vlasti koja im je darovana. I mi bismo na njihovu mjestu.

 Lk 10 17Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« 18A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. 19Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. 20Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Za sedamdesetdvojicu bismo mogli reći da su bili oduševljeni svojom službom, onime što mogu su mogli činiti. I danas u Crkvi, ali isto vrijedi i izvan Crkve, imamo uspješne ljude koji su oduševljeni svojom službom, a posebno ako ona nosi određenu vlast. Volimo (barem na početku) kad nas nazivaju raznim titulama poput: velečasni, prečasni, preuzvišeni, uzoriti, karizmatik, evangelizator, misionar…, pa čak i ako nas samo zovu „oče“. Za nekoga tko je tek završio školu i nije ni svjestan što sve još ne zna i ne razumije, i ta titula može biti itekako primamljiva. Ponavljam, ništa nije loše ako ne traje predugo i ako iz nezrelosti prijeđe u zrelost. Tko god službu zaista shvati kao služenje svima, taj brzo zaboravlja počasti i vlasti.

Prvi važan korak u zrelosti sedamdesetdvojice logično bi bio onaj da se umjesto vlasti nad zlodusima raduju oslobođenim ljudima, da se raduju radosti njihovoj i njihovih bližnjih; da im ta radost bude u prvom planu. I mi bismo se u svojim službama trebali radovati zbog toga što naše služenje čini dobro drugima.

Savršena je pak zrelost kad se radujemo što su nam imena zapisana na nebesima, kad vjerujemo da smo spašeni i kad zaista želimo živjeti vječnost na nebesima, kad se unaprijed radujemo tomu nevjerojatnom obilju života koji nas ondje čeka; kad duboko u sebi znamo da svaki naš zemaljski čin može imati svoj odjek u našoj vječnosti, kad sadašnjost pretpostavimo vječnosti.

Ne započinju li mnoge naše službe nezrelim motivima, motivima koji se ne slažu s porukom evanđelja!?

Ne sugerira li nam Isus da ne dozvolimo da nas tituliraju, pa čak ni da nas zovu ocem. Teško da ćemo sresti kojega iskusnog svećenika misionara, koji je iskusio svu muku misionarenja, da će dozvoliti da ga nazivamo bilo kakvom titulom. Možemo li uopće zamisliti bilo kojeg svetca koji bi dozvolio da ga se titulira!? Ako smo navikli surađivati s Božjom milosti znamo kome pripadaju sva slava i sve počasti.

Tko god službu zaista shvati kao služenje svima, taj brzo zaboravlja počasti i vlasti.

I ne bi li jedina titula kojom bi se naša rodbina mogla dičiti, urezujući je na nadgrobni spomenik, trebala biti: Božji čovjek, u istinskom smislu te riječi!?

Prelijepo je vidjeti nekoga tko služi bližnjemu, u bilo kojem pozivu i službi, kako to čini radi bližnjega, kako mu je služenje drugima radost. A još je ljepše vidjeti nekoga tko to čini iz dvostruke radosti: radosti što može pomoći bližnjemu i radosti što zna da to njegovo radosno služenje radosti cijelo nebo.

Ako ipak vidimo nekoga tko nije postigao zrelost, ispunimo mu radost i titulirajmo ga kako god ga raduje. Tko zna neće li nas jednog dana prestići u zrelosti!?

Najčitanije

Na vrh