Vjera i znanost

POZITIVNA NJEGA I POTPORA // 5 faza kroz koje prolaze oboljeli od raka, i kako im pristupiti Što kad nam liječnik priopći strašnu dijagnozu kako bolujemo od zloćudnog tumora? Što ako se radi o nekoj nama dragoj osobi? Hoće li se netko pobrinuti za psihičke posljedice tog saznanja ili ostajemo prepušteni sami sebi, da se s njima sami nosimo? Rak je danas toliko česta bolest da gotovo i nema čovjeka koji se s njome posredno ili neposredno neće kad-tad susresti…

5 faza kroz koje prolaze oboljeli od raka, i kako im pristupiti

Kako prepoznati faze tugovanja

Rak je po život opasna bolest pa bolesnici zato postaju mnogo svjesniji stvarnosti smrti, čak i u ranim fazama bolesti. Kao što je netko rekao: „Odjedanput sam shvatio da dijagnoza maligne bolesti ne znači nužno da imam sastanak sa smrću. Ali ta me dijagnoza osvijestila o tome da se svako ljudsko biće, prije ili poslije, s njom mora susresti”.


Dr. Elisabeth Kubler-Ross, psihijatrica švicarskog podrijetla koja živi u Americi, prva je razradila vrlo pozitivan pristup njezi i potpori za one koji su u takvu položaju. Opisala je emocionalne reakcije na umiranje u pet faza. Ljudi ne dočekaju nužno posljednju fazu bolesti prije nego što te emocije osjete – već je i pomisao na mogućnost umiranja dovoljna da ih pokrene. Ne prolaze svi ni kroz svih pet faza, niti istim redoslijedom. Ali korisno je znati koje su to faze, kako se ne bismo iznenadili ako se pojave.

Faza nijekanja: „To mi se ne događa”

To je vrlo česta reakcija na ružne vijesti ili situacije; većina ljudi tako reagira kad im se najprije priopći dijagnoza raka. Nijekanje djeluje poput odbojnika koji nam dopušta da nakratko ostanemo u sigurnom području i da se prilagodimo situaciji. Većina ljudi s vremenom prihvati to što im se događa, iako im je za to možda potrebna pomoć. John je, primjerice, pacijent kojemu su dijagnozu rekli, ali je „nije čuo”. Njega je valjalo podsjećati na to što je rečeno svaki put kad su o tome razgovarali, ali normalnim tonom, ne okrivljujući ga i ne kritizirajući zbog toga što opet, drugi ili treći put, „nije čuo”. Mary je dijagnozu čula, ali ju je nijekala tvrdeći kako je liječnik sigurno pogriješio. Tražila je mišljenje drugoga liječnika, pa trećega. Njezin ju je muž najprije u tome podržavao, tražio je dodatne preglede i obilazio s njom liječnike. Ali kad ju je odbijanje da prihvati dijagnozu dovelo u opasnost jer je odgađala liječenje, odlučio ju je suočiti s dokazima i s opasnostima takvog nijekanja. Tek je tada mogla od njega odustati. Ljudi se katkad nijekanja drže i nakon što prihvate liječenje, poput jedne starice o kojoj su se u hospiciju skrbili za terminalne faze bolesti. „Nije mi jasno zašto sam ovdje”, povjerila se sestri. „Tu svi imaju rak, osim mene”. I očito je ostala uvjerena da je tako, sve do zadnjeg dana. Sestra joj nije proturječila. Znala je da su bolesnici objasnili kakvo je stanje, i razumjela da je to njezin način da podnosi takvu situaciju. Nije se time dovodila u opasnost pa su poštovali njezino pravo da se s bolešću nosi onako kako najbolje može.

Faza srdžbe: „Zašto ja?”

To je jedno od najčešćih pitanja koje postavljamo liječnicima nakon priopćenja dijagnoze. „Zašto sam baš ja dobio rak? Zašto ja?” Mnoge pacijente čak kao da više zanima zašto se tumor razvio, nego što to zapravo znači za njihovo zdravlje. To pitanje, naravno, može biti postavljeno zato što bolesnika zanima ta informacija, ali češće je izraz gnjeva i žalost. Prirodno je da, kad se nađemo suočeni s nemogućom situacijom, tražimo koga ćemo okriviti. Neki krive sebe i pitaju se, primjerice: „Zašto nisam prestao pušiti?”

„Zašto nisam redovito pregledavala dojke?” Drugi okrivljuju liječnika. „Da me pažljivo slušao, prije bi ustanovio problem. Ali mojem se liječniku uvijek tako žuri!”

Mnogi okrivljuju Boga, ali nastoje suzbiti svoj gnjev zato što se osjećaju primoranima zadržati mirnu vanjštinu. Kay, koja je bila medicinska sestra i vikarova žena, zgrozila se nad svojom reakcijom na vijest da ima rak. „Kad je dijagnoza potvrđena, bila sam ogorčena i strašno gnjevna. Cijeli sam život provela pomažući drugim ljudima! Zašto je onda, pitala sam se (jer nikoga se drugoga nisam usudila pitati; to se činilo vrlo neduhovnim), Bog dopustio da se meni to dogodi? Čime sam to zaslužila? Zatim sam se osjećala napola krivom što tako razmišljam, a napola sam smatrala da se imam svako pravo tako osjećati. Na površini sam to dobro podnosila, govorila ono što sam znala da moram govoriti, ali iznutra sam bila poput vulkana koji je samo čekao da eruptira.” Na svu sreću, našao se netko tko je osjetio da je Kay na mukama i pomogao joj da iskaže svoje osjećaje. Došao je kapelan i pitao me kako se osjećam. Odgovorila sam mu, naravno, kao i svima, ali on je upitao: ‘Jesi li se ikada upitala gdje je Bog u svemu tome?’

E, onda sam mu lijepo sve rekla! Nije mi se činio šokiranim, niti mi je proturječio. Saslušao me samo, a zatim rekao: ‘Ja ne znam zašto se to dogodilo. Bog će ti jednoga dana možda dati odgovor na to pitanje, a možda i neće. Ali možda je zašto? pogrešno pitanje. Jesi li se ikada upitala: Što Bog želi tom bolešću postići u mojem životu? Upitaj ga to, i ne boj mu se reći koliko si zbunjena, srdita i povrijeđena. On to ionako već zna.’ To nije bilo ono što sam htjela čuti. Ali već i samo to što sam nekome sve rekla bilo je veliko olakšanje! Gnjeva je postupno nestalo i počela sam na cijelu situaciju drukčije gledati. Poput Kay, mnogi ljudi potisnu gnjev i često ne žele priznati da su gnjevni jer su ih još od djetinjstva učili kako to „nije pristojno”, ili nešto slično. Ipak, srdžba nije nužno loša, a iskazati je na primjeren način može biti važno u procesu izlječenja. Elizabeth Kubler-Ross kaže: „U onima koji nisu mogli iskazati svoje strahove i frustracije, ostao je zakopan osjećaj krivnje i osjećaj da nešto nisu dovršili. A lica onih koji smognu hrabrosti vrisnuti i razgnjeviti se, ako je potrebno, da bi to rekla Bogu, da bi mu iskazali svoju bol… bila su mirna i zračila zadovoljstvom… u posljednjim danima njihova života na zemlji”. Ona je toliko uvjerena da je važno rasteretiti se gnjeva da često bolesniku ili njegovoj obitelji daje komad gumenog crijeva. Kad emocionalna temperatura dostigne točku ključanja, mogu svoj osjećaj gnjeva i frustracije nasamo izbaciti udarajući tim crijevom po madracu ili jastuku, umjesto da verbalno ili fizički napadaju druge ljude.

Faza nagodbe: „da – ali ne još!”

Još kao mala djeca naučili smo se pogađati i cjenkati s ostalima – davati nešto u zamjenu za nešto drugo. Zato ne čudi što mnogi ljudi tu negativnu tehniku pokušavaju primijeniti i da bi se mogli nositi s teškom bolešću. Pogodba je često upućena liječniku, koji bi trebao osigurati bolesniku više vremena. „Pomozite mi samo da ostanem zdrava toliko dugo da uspijem organizirati kćerino vjenčanje, i ništa više neću tražiti.”

„Prihvatit ću koji god oblik liječenja vi predložite, ako mi možete reći da ću doživjeti to da mi djeca završe školu.” Imamo li jak motiv da preživimo, to će vrlo pozitivno utjecati na tijek bolesti. Ljudi koji imaju razloga za život, čini se, često se bolje nose i s tjeskobom – pa će vjerojatno manje patiti od nesanice, bolova i nedostatka apetita. To je, razumije se, upravo ono što liječnik želi za svoje pacijente, pa će učiniti sve što može da održi svoju stranu pogodbe. Ali krajnji ishod nije potpuno u njegovim rukama, pa se zato većina ljudi, bez obzira na to imaju li jaku vjeru i osobni odnos s Bogom, ali tek tračak vjere, pokušavaju nagoditi s Bogom. „Da, valjda sam to ‘upakirala’ u pobožni jezik”, rekla je Stella. „Molila sam Boga da me iscijeli, kako bih mu mogla još više služiti – a već sam i prije bila jako zaposlena u crkvi. Obećala sam mu kako ću se pobrinuti da bude proslavljen za moje iscjeljenje – da ću svima ispričati kakvo je čudo učinio. Iskreno sam to govorila, ali ispod svega toga znala sam (a i on je znao) kako je glavni razlog što sam željela ozdraviti bio taj da ostanem sa svojom obitelji.” Georgeov je odnos s Bogom bio mnogo klimaviji: „Molio sam se tu i tamo, kad bi mi na poslu bilo teško. Išao sam u crkvu za Božić, i slično. Ali kad sam se suočio s činjenicom da mi možda i nije preostalo mnogo vremena, pomislio sam kako je bolje da se dovedem u red. Zato sam rekao Bogu da ću, ako me iscijeli – s liječničkom pomoću ili bez nje; nisam bio izbirljiv – redoviti ići u crkvu i čak im malo financijski pomoći da sagrade novu zgradu, koja im je bila potrebna.” George se silno iznenadio kad su ga u crkvi srdačno dočekali, ali je dušobrižnik odbio njegovu financijsku pomoć na neko vrijeme. „Rekao mi je da Bog želi mene, a ne moj novac, te da iscjeljenje ne mogu kupiti, baš kao ni oproštenje grijeha. Meni se to u početku nije dopalo, ali kad sam bolje promislio, uvidio sam da će Bog, ako me zaista voli, u svakom slučaju učiniti ono što je za mene najbolje. Nisam se još oslobodio raka, ali i dalje se molim. I pomažem im oko nove zgrade – ali bez obveza!”

Faza depresije: „Pustite me da plačem”

Vidjeli smo već da će, pri suočenju s gubitkom, neminovno doći do žalovanja za onim što smo izgubili, ili što bismo mogli izgubiti. Ta će žalost, poput plime i oseke, rasti i povlačiti se za cijelo vrijeme bolesti. Možda još nismo pretrpjeli gubitak do kraja, ali i očekivanje toga može biti jednako bolno. Mnogima je od nas teško nositi se s vlastitom žalošću, a još teže vidjeti voljenu osobu kako pati. Ne znamo što činiti ni što reći, ali to i nije važno, jer često je najbolje malo govoriti. Razgovarala sam s bolesnicima od raka i pitala ih što im je u toj fazi bolesti pomoglo, a što nije. „Bilo mi je potrebno da netko uvažava te moje osjećaje – da se složi sa mnom kako je strašno naći se suočen s rakom. Tada nisam htjela da me nastoje oraspoložiti i da mi govore kako će sve biti dobro.”

„Htjela sam da me puste plakati – pa i bješnjeti, i vikati, ako je potrebno – sve dok se ne budem osjećala bolje. Jedna je osoba tako i učinila. Nije mi tutnula rupčić pod nos kad joj je rame bilo mokro od mojih suza, ili kad je njoj bilo dosta. Čekala je da sama prestanem plakati, pa me tek tada obrisala.”

„Nije mi bilo najvažnije s nekim razgovarati, nego da uz mene budu ljudi koji znaju šutjeti, koji će me držati za ruku i pokazati mi da nisam sama u toj tami. Bili su tu i znala sam da me neće ostaviti – i to mi je mnogo značilo.“

„Sigurno sam bila nemoguća. Nisam htjela da mi govore kako ih sigurno zafrkavam da sam bolesna, jer izgledam odlično – ali nipošto nisam htjela ni da mi kažu kako grozno izgledam! Nisam htjela slušati o problemima ljudi koji su me dolazili posjetiti – ali ipak sam htjela znati što se vani zbiva. Katkad sam htjela razgovarati o svojoj bolesti, a katkad nisam mogla podnijeti ni da je spomenu. Najviše mi je bilo potrebno dvoje ili troje ljudi za koje sam znala da se s njima ne moram pretvarati – koji su mogli prihvatiti da se osjećam tako kako se osjećam u svakoj prigodi; koji se nisu šokirali niti uzrujavali zato što to ne podnosim dobro. I koji se nikada nisu prestali nadati – niti su meni dopustili da se prestanem nadati.”

Faza prihvaćanja: nužna za borbu

To je posljednja faza procesa tugovanja, a kao i sve ostale, nakratko može nadoći, zatim nestati, da bismo je zatim potpunije iskusili. Prihvaćanje ne znači odustajanje od borbe, nego prihvaćanje činjenica. Ne znači da ćemo odgovornost prebaciti na nekoga drugog, nego da ćemo biti spremni sami se suočiti sa situacijom. Ne znači da ćemo neprekidno živjeti u nesigurnoj budućnosti, nego da ćemo se usredotočiti na radosti i žalosti današnjeg dana. To bi bilo idealno, iako neće svi moći tako postupati cijelo vrijeme, pa čak ni ponekad. Nije to cilj kojemu treba težiti samo bolesnik. Najuži krug osoba koje ga podržavaju također mora prihvatiti situaciju, želi li se djelotvorno boriti uz pacijenta i liječnike. (…)

Ulomak iz knjige „Oči u oči s rakom – praktični priručnik za bolesnike i njihove bližnje autorice Marion Stroud.

Izdavač: Stepress

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh