Foto: Shutterstock

Bog je na moj put doveo anđela. Mog prvog pravog prijatelja koji je imao djetinjstvo slično mojemu. Prijatelja koji me je razumio i koji mi je pokazao pravi put. Put Ljubavi.

Cijeli moj život, do prije nekoliko godina, bio je potpuno beznađe. Prožet strahom, samoćom, grešnim životom. Svaki moj dan bio je kao hod po žici. Samo Božja milost spasila me od totalne ljudske propasti, od mene samoga, od zla koje se nastanilo u meni.

Nakon što su se moji roditelji razveli, otac nas je izbacio iz kuće. Ostatak života smo proveli kao podstanari. Majka je morala puno raditi kako bismo mogli preživjeti.

Sitne krađe postale su moja svakodnevica. Nakon nekog vremena počeli smo i provaljivati…

Kada sam krenuo u školu, počeli su problemi koji su kasnije obilježili moje djetinjstvo. Već s 11 godina upao sam u jako loše društvo. Skoro svi su bili stariji od mene, i s većim ili manjim dosjeem. Bio sam „lak plijen“. Sitne krađe postale su moja svakodnevica. Nakon nekog vremena počeli smo i provaljivati. Time smo sami sebi dokazivali da smo bolji i sposobniji od drugih. Svakom krađom i pljačkom osjećao sam se ‘bolje’. Zli u nama pobuđivao je taj gnjusni osjećaj dominacije, oholosti, ovisnosti, kontrole nad situacijama i osjećaj nadmoći.

Grijeh na grijeh i ti si nesvjesno već u kandžama Zloga

Školske obaveze sam zanemarivao pa sam pao šesti razred. Nakon nagomilanih problema, trebao sam biti i izbačen iz škole. Mama više ni na koji način nije mogla doprijeti do mene. A ja sam sve više tonuo, tonuo, tonuo. Loše stvari su se samo lijepile jedna na drugu. Grijeh na grijeh, i već si nesvjesno u kandžama Zloga. A odatle je teško van.

Vlastite snage tu, na dnu više ništa ne vrijede. Život ti se pretvori u pakao. A ti, takav, i život svojih najbližih činiš isto takvim.

Iz dana u dan, duhovno sam propadao. Nisam imao nikoga s kim bih porazgovarao, kome bih se povjerio, kome bih mogao otvoriti dušu

Zbog svega toga dobio sam i nadzor – socijalnu radnicu koja mi je trebala pomoći. Jedini spas svi su vidjeli u medicinskom liječenju. Završio sam tada u psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu. Svi su mislili da će mi terapija pomoći. A ja sam, iz dana u dan, duhovno propadao. Nisam imao nikoga s kim bih porazgovarao, kome bih se povjerio, kome bih mogao otvoriti dušu. Od prijatelja i ljudi više nigdje nikoga. Sam. Sam. Sam. Na rubu života i smrti.

Tada nisam znao za utjehu koju mogu pronaći u Ocu.

Zli je opet umiješao svoje kandže i ponudio mi „spas kod vrača“

Nakon što sam otpušten iz bolnice u Zagrebu, moj duh je i dalje bio slomljen. Počeo sam tražiti smisao i spas za svoju budućnost u horoskopu koji je moja mama uvijek čitala. Vjerojatno iz sličnih razloga. „Tko mi može pomoći?“ pitao sam se i vapio. Zli je opet umiješao svoje kandže i ponudio mi „spas kod vrača“. Sve svoje probleme sam napokon imao kome ispričati. Bio sam sretan jer me netko sluša.

A to je bio put na kojem sam se skroz izgubio. Vrač e ‘podučavao’ kako da riješim svoje probleme, kako da mi život postane lakši i kako da se riješim svih problema.

Sada sam u kartama vidio spas. Riječi vračau se počele ostvarivati i sve je krenulo na bolje

Sada sam u kartama vidio spas. Riječi vrača se počele ostvarivati i sve je krenulo na bolje.

Postao sam ovisnik o njemu, svaku situaciju sam mu povjerio, ali nisam znao da me to gura u još dublji ponor. Nakon nekog vremena sam na njegov nagovor tetovirao neke znakove za koje je rekao da će biti obilježja koja će me uvijek pratiti. Obilježja koja će mi pomoći u mom životu, koje će uvijek biti kraj mene. Nisam tada znao što to znači.

Napokon sam našao posao. Taj me je posao ispunjavao, tjelesno. Radio sam u noćnom klubu u kojem sam uvijek mogao pronaći ono što mi je „trebalo“. Alkohol i droga postajali su moja svakodnevica.

Svaki vikend, ubrzo i svaki dan, droga je sve više postajala moj život. Nakon nekog vremena bez nje više nisam mogao funkcionirati. Problemi su se opet počeli nizati.

Majka je otišla u inozemstvo i ostao sam potpuno sam.

Jedno jutro sam se vratio doma, nadrogiran, i legao u kadu. Ležao sam tako, nakon što sam počeo halucinirati, a kroz glavu mi je stalno prolazila jedna misao…

Jedno jutro sam se vratio doma, nadrogiran, i legao u kadu.

Ležao sam tako, nakon što sam počeo halucinirati, a kroz glavu mi je stalno prolazila jedna misao. To je bila ispovijed.

Nisam znao zašto, jer nisam vjerovao da Bog postoji. Nisam išao u crkvu, niti sam primio sve sakramente.

Ustao sam, još pod utjecajem droga, i otišao u crkvu. Otišao sam jedinom svećeniku za kojeg sam znao.

Bilo je božićno vrijeme, jako rano ujutro. Ušao sam u crkvu, u kratkoj majici i trapericama koje su više pokazivale nego skrivale. Ali morao sam, osjetio sam iznutra da moram na ispovijed. Toliko me nešto gušilo, da nisam znao više kamo bih i što bih. Svećenik nije imao vremena da me ispovjedi, ali sam došao i dan poslije.

Ispovijed je tekla kroz priču, nakon koje sam osjetio olakšanje.

Noćni život i svi moji „prijatelji“ jednostavno su vukli zlo za sobom. To me je zlo iznova i iznova okruživalo

Dan poslije, opet je sve krenulo po starom. Noćni život i svi moji „prijatelji“ jednostavno su vukli zlo za sobom. To me je zlo iznova i iznova okruživalo. Jednostavno nisam vidio izlaz i nisam znao kako iz toga van.

A onda je Bog na moj put doveo anđela. Mog prvog pravog prijatelja koji je imao djetinjstvo slično mojemu. To je prijatelj koji me je razumio i koji mi je pokazao pravi put. Put Ljubavi. Put Oca, kojeg nikad nisam imao.

Naučio me je kako moliti, zašto moliti, upoznao me sa živom vjerom…

Zahvalan sam danas što sam kroz patnju upoznao Isusa. Zahvalan sam što sam spoznao svoje grijehe, koje danas ostavljam iza sebe, kako bih iskren koračao putem svoga Oca. Puno puta sam pao, ali On je uvijek bio uz mene. On je tu.

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].