POSEBAN OD MALIH NOGU Fratar, bosanski Hrvat koji je od smrti spasio 100 tisuća Ruanđana Neka nam primjer fra Vjeke, Oca Hrabrosti, svijetli pred očima da budemo, poput ruandskog naroda, ponosni na sve što je učinio te da slijedimo njegov život, svatko u svojim mogućnosti

Foto: Facebook Progonjena Crkva

Prije 23 godine, 31. siječnja, ubijen je hrvatski misionar fra Vjeko Ćurić. Fra Vjeko, bosanski Hrvat iz Žepča, je služio u Ruandi gdje je prozvan „afričkim Oskarom Schindlerom“ jer je spasio brojne civile od genocida. Fra Danijel Maljur osvrnuo se na život ovog našeg junaka vjere. Njegov osvrt s Facebook stranice Progonjena Crkva vam prenosimo u cijelosti:

„Prije tri godine umrla je 84-godišnja Ana Ćurić, majka hrvatskog franjevca rođenog u Bosni i Hercegovini, Vjeke Ćurića. Do smrti nije prestajala govoriti o svome sinu na koga je bila beskrajno ponosna i za koga je govorila da je bio najbolji od sve njezine djece, a čiji je habit brižno čuvala sve do posljednjih trenutaka svog zemaljskog života. Rekli smo da je bila beskrajno ponosna na svoga sina, a imala je i zašto! Naime, fra Vjeko je umro mučeničkom smrću 31. siječnja 1998. godine u ratom rastrganoj Ruandi.

…uvijek je govorio da će kad odraste postati „pratar“ te je tražio od susjeda da mole za tu nakanu

Već od malih nogu je bio poseban. U dobi od osam godina postrojio je svoju mlađu braću i sestre (njih četvero) koji su morali kleknuti dok je on „imao misu“. Obukao je neku maminu haljinu koja je bila „svećeničko odjelo“ i sve dijelove mise izgovarao na latinskom. Kasnije, njegova sestra Ljubica priča da to nije bilo lako za izdržati, ali bi ih Vjeko počastio bombonima na kraju pa je bilo lakše. Osim toga, uvijek je govorio da će kad odraste postati „pratar“ te je tražio od susjeda da mole za tu nakanu. Isto tako, tražio je i mamu da mu skroji franjevačko odijelo, habit. Kao da nije mogao dočekati da ode u sjemenište i kasnije na bogosloviju gdje bi dobio jedan pravi, baš za njega.

Iako su svi znali da želi biti franjevac i svećenik, ali nitko baš u to nije vjerovao jer je bio vrlo živahan, za razliku od njegovog starijeg brata Antuna za koga su svi bili sigurno da će otići u svećenike zbog svoje mirne naravi. Puno godina kasnije, brat Antun sa osmjehom primjećuje da je bilo obrnuto. Vjeko je bio taj koji je došao do kraja i postao svećenik.

Odlazak u Ruandu

Za vrijeme studija javio se u njemu misionarski poziv koji nije zanemario te je poslije završenog studija i ređenja otišao u Pariz na učenje francuskog i pripremanje za odlazak u misije u Ruandu. To je trajala oko godinu dana i po završetku krenuo je u tu malenu, siromašnu afričku državu za koju je govorio da je najsličnija Bosni po svojim bregovima, čak i klimom, ali razderana napetostima između dva naroda (Hutu i Tutsi).

Redovito je nosio motiku sa sobom i išao kopati na polje za što nije nikada mislio da će mu biti jedna od glavnih zadaća u njegovom svećeničkom pozivu

Bezrezervno se dao na pastoralni rad u svojoj župi. Upravo je za taj rad jednom rekao: „Radim stvari za koje nisam nikad mislio da ću raditi, a ne radim stvari za koje sam mislio da ću raditi!“. Tu je mislio da je redovito nosio motiku sa sobom i išao kopati na polje za što nije nikada mislio da će mu biti jedna od glavnih zadaća u njegovom svećeničkom pozivu. Ali, jednostavni ljudi Ruande su mnogo bolje reagirali na bijelca koji podnosi s njima teret i žegu dana nego na uobičajeno vršenje svećeničkih dužnosti. Ovdje su ga ljudi zavoljeli i stekao je puno prijatelja što mu je poslužio kasnije za vrijeme građanskog rata.

Fra Vjeko je poveo tih tisuću ljudi prema državnoj granici, podmitio je policiju koja je čuvala granicu i preveo na sigurno ovo mnoštvo

Naime, od 1990. do 1994. godine nestabilnost u zemlji je poprimila takve razmjere da su mrtva tijela na cestama bila uobičajena pojava. Ruanda je bila u kaosu, susjed je ubijao susjeda, brata brata. Ako netko nije bio ubijen, onda je bio u bijegu. I upravo bi te izbjeglice dolazile fra Vjeki tražeći od njega pomoć. (Fra Vjeko je bio jedan od rijetkih bijelaca koji su ostalu u Ruandi za vrijeme rata). U tim uvjetima teško je bilo pomoći samo jednoj osobi, a što kad pred vratima župe stoji tisuću ljudi i traži bilo kakvo spasenje. Fra Vjeko je poveo tih tisuću ljudi prema državnoj granici, podmitio je policiju koja je čuvala granicu i preveo na sigurno ovo mnoštvo. Kasnije je govorio kako se osjećao kao Mojsije koji je vodio svoj narod u obećanu zemlju.

Spasio 100 tisuća Ruanđana

Za vrijeme čitavoga rata spasio je od sigurne smrti sigurno 100 000 ljudi kako je znao i umio. Nećemo ovdje ulaziti u sve detalje, ali neka spašavanja su bila kao u najnapetijim filmovima. Jednom je prigodom sakrio jednog mladića u prtljažnik automobila i rekao mu je: „Ako ti umreš i ja ću umrijeti, ako ti preživiš i ja ću preživjeti!“

Nevjerojatno, koliko je puta na takav način riskirao svoj život. Svi koji su ga poznavali su mi dali nadimak „Otac Hrabrost“. Zaslužio ga je u svoj punini.

Dva neuspjela i treći antentat koji je Crkvi podario novog mučenika

Nakon rata, nastavio je raditi na obnovi svoje župe i drugih župa u biskupiji. I U tome je bio vrlo uspješan. Nažalost, uspjeh u našem svijetu opterećenim istočnim grijehom povlači i zavist i nije manjkalo onih koji su htjele fra Vjeku vidjeti mrtvog. Nakon dva neuspjela atentata, treći je Crkvi podario novog mučenika. Posljednjeg dana, mjeseca siječnja, godine Gospodnje 1998., u Oca Hrabrost, nepoznati napadač ispalio je osam hitaca i srce koje se toliko razdalo drugima prestalo je kucati.

Nekoliko je dana kasnije bio sprovod na koje se skupilo sedam ruandskih biskupa, 160 svećenika, nekoliko stotina redovnika i redovnica te nebrojeno mnoštvo vjernika. Eto, koliko je fra Vjeko značio tom Ruandskom narodu. Jedanput je jedan ruandski svećenik zapitao bosanskog franjevca fra Janka: „Jeste li vi u BiH svjesni koliko je nama značio fra Vjeko? Znate li koliko je samo dobroga učinio za nas u zlom vremenu kad su svi drugi pobjegli?“ Fra Janko je zastao i postiđeno priznao: Nismo.

Neka nam primjer fra Vjeke, Oca Hrabrosti, svijetli pred očima da budemo, poput ruandskog naroda, ponosni na sve što je učinio te da slijedimo njegov život, svatko u svojim mogućnosti.“

Molitva za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića

Bože, naš dobri nebeski Oče,
Tvoj misionar fra Vjeko Ćurić
naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama,
spašavao ugrožene u ratnom vihoru,
te je konačno i svoj život dao
žrtvujući se za opće dobro.
Molimo Te, udijeli nam po njegovu zagovoru
milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život
i za vječno spasenje.
Posebno Te molimo za ………….….….
(navedite svoju nakanu),
te da što prije mognemo fra Vjeku
častiti kao blaženika i sveca Katoličke Crkve.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Book.hr