Foto: Shutterstock

Kad nas sreće bolest, nepravda ili nezaslužena sudbina, skloni smo kriviti Boga za pakost ili sumnjičiti ga za osvetoljubiv odnos prema nama. Pronalazimo u sebi krivicu, očitavajući patnju najčešće kao kaznu. Bog je u određenom smislu osvetoljubiv, ali prema onome što nas proganja.

Ako te je dotaknula bolest, žalost ili te je pogodila nepravda, ne pretpostavljaj najgore o Bogu, nadaj se radije da će on učiniti sve da bi te od toga oslobodio

Ako te je dotaknula bolest, žalost ili te je pogodila nepravda, ne pretpostavljaj najgore o Bogu, nadaj se radije da će on učiniti sve da bi te od toga oslobodio. Nije li se upravo tako ponio prema gluhonijemomu? Patnja neprestano prekomjerno proganja mnoge zato jer nemaju vjeru u njegovu volju ozdravljenja i njegovu moć oslobađanja. Sumnjičimo ga radije za zle namjere nego za one najbolje. Možda i ti očekuješ zapomaganje: „Efata!“ Nesreća te zatvorila u samog sebe i više ništa do tebe ne dopire, niti više ikoga moliš za pomoć, posvema kao onaj gluhonijemi. Već si došao do uvjerenja da to nema smisla? Kad ga nitko ne razumije, čovjek se ne osjeća samo smiješno, nego i blokirano, zatvoreno, kao ruševna kuća, koja prijeti zatrpavanjem.

Dopusti da te Isus odvede daleko od mnoštva, u privatniji prostor, gdje ćeš biti nasamo s njim

Dopusti da te Isus odvede daleko od mnoštva, u privatniji prostor, gdje ćeš biti nasamo s njim. Vrijedi primijetiti da Isus ozdravlja gluhonijemoga bez svjedoka, u intimnoj atmosferi osobnog susreta. Slobodu pronalazimo u otvorenom odnosu, dok nas zatvara izolacija, distanca, izostavljanje, odbacivanje. Ipak najusamljeniji smo najvjerojatnije u mnoštvu. Tek tada kad se gluhonijemi odvojio od mnoštva i približio Isusu, prsti Sina Božjega dotaknuli su uši onomu komu je nanesena nepravda, a njegova slina pronašla se na jeziku sakatoga. Božja riječ može dotaknuti poput Božjih prstiju. Prve riječi svetih pisama, prototip Biblije, prvobitno su bile urezane na kamene ploče upravo Božjim prstima. Isusovi prsti simboliziraju dakle dodirivanje Božjom riječju. Netko tko čita Bibliju tako da joj dopušta da ga dotakne riječima, nije više gluh. A slina? Slina dopušta progutati čak i najsušu ili najtvrđu hranu, olakšava probavu, dopušta osjetiti okus. Valjda se samo molitva može usporediti sa slinom: zahvaljujući njoj možeš pregristi, progutati i na kraju upiti čak i najgorče događaje koje proživljavaš. Slina dopušta osjetiti okus hrane, molitva dopušta spoznati okuse događaja.

Kada ne slušamo riječ Božju i ne molimo se, samo je pitanje vremena kad će nas bol i patnja učiniti gluhima i nijemima, zatvorenima u sebe i pesimistima

Kada ne slušamo riječ Božju i ne molimo se, samo je pitanje vremena kad će nas bol i patnja učiniti gluhima i nijemima, zatvorenima u sebe i pesimistima. Tisuće ljudi čine se kao da su zaglušeni, a njihove riječi zaista ništa ne govore. Dopire li do tebe riječ Božja, barem ona pročitana na nedjeljnoj euharistiji? Izražavaju li tvoje molitve tebe samoga u cijelosti ili su samo odzvanjanje izrecitiranih riječi? Postoji uska sveza između bića gluhoga za riječ Božju i bića nijema u molitvi. Netko tko ne zna što govori Bogu kad se moli također sigurno ne zna što Bog govori njemu kada čita ili sluša Bibliju. Ruski svetac Teofan Zatvorenik rekao je da je molitva dah duše. Usuđujem se reći da nam je potrebnija nego slina koja nam omogućuje gutanje najgorčih okusa, kakve nam pruža sudbina. Možda je čak okus Kristovih usta!

👉 Misna čitanja i komentar: Četvrti dan Vazmene osmine, 20. travnja

p. Augustyn Pelanowski, „Dubine milosrđa“. Uskoro (www.figulus.hr)…