Foto: Shutterstock

Mi ne znamo što je najbolje za nas, Bog zna. Koliko smo puta pogriješili jer smo vršili svoju volju i druge sudili prema našim predrasudama…

Ne vjerujem baš u ono naše patetično: »Vrijeme liječi rane«. Prije bih rekao, da vrijeme omogućava da se s ranama nosimo, nekako se čovjek privikne na to da netko ili nešto nedostaje, podredi se boli koju onda prihvati kao normalu. Zvuči pesimistično, ali zašto lagati. Neke ptice, naime, nikad ne polete. Pogledajmo malo oko sebe, zar nije prežalosno da većina brakova koje znamo ne sudjeluju zajedno u vjeri? Što će takav otac predati djeci? Hoće li biti uopće otvoren za život ili će već kod prve bebe reći ʻsad je dostaʼ? Ali, ako je već brak sklopljen, srca gore! »Bogu ništa nije nemoguće!« Mi ne znamo što je najbolje za nas, Bog zna. Koliko smo puta pogriješili jer smo vršili svoju volju i druge sudili prema našim predrasudama…

Drugi čovjek nije i ne može biti tvoj i moj spasitelj

Znamo ovo: koji s Gospodom ne pobijede slomljenost srca, ostaju bez srca, a to je tek prava katastrofa. Idolopoklonstvo, neki tajni grijeh, neostvareni snovi, silno i krivo pouzdanje u druge (»Proklet je čovjek koji se uzda u čovjeka«, iz Psalma 118) umjesto u Stvoritelja: sve to može dovesti do slomljenosti srca. Drugi čovjek nije i ne može biti tvoj i moj spasitelj. Ti i ja ne možemo biti drugima spasitelji! Uvijek si moramo pružiti i drugu priliku jer »svi su sagriješili«, kaže Pavao, a Božji je sin došao »uništiti djela đavolska«. (1 Iv 3,8) Djelo našega neprijatelja je i ovo: slomljenosti srca pretvoriti u smrt, u hladan grob, u stalnu gorčinu, u mrak, u sljepoću, u beznađe. Što god bilo, što god se dogodilo, ne odustaj od Gospodina! Daj njemu i sebi vremena i prilike!

Čovjek je bio izvan sebe od poniženosti, odjednom satrven usamljenošću, na tabletama zbog neprihvaćanja situacije i zbog nadljudskog truda da je vrati k sebi, makar i s tuđim djetetom. Nakon četiri godine…

Jednoga mi je poznanika slomljenost srca gotovo i otjerala na drugi svijet. U tridesetima, nakon nekoliko godina braka, ostavila ga je supruga, zbog »veće ljubavi«. Nisu imali djece, ali je s tim drugim zatrudnjela i otišla bez riječi. Čovjek je bio izvan sebe od poniženosti, odjednom satrven usamljenošću, na tabletama zbog neprihvaćanja situacije i zbog nadljudskog truda da je vrati k sebi, makar i s tuđim djetetom. Nakon četiri godine hodanja te skladna braka, nije mogao doći k sebi od tuge. »Ne znam gdje sam pogriješio. Stvarno ne znam. Jednostavno je pobjegla, bez razgovora. Sve smo imali i još mi nije jasno što se dogodilo. Prve mjesece nisam mogao disati od slomljenosti.« Itd., itd. Nekada uistinu nema logike ni naše, ni ponašanje naših dragih. Ne znam što se događalo dalje jer je odselio u drugu zemlju. U trenutcima otuđenja od sebe i svijeta, ne pomaže moraliziranje, već samo rame za plakanje. »Ne pomaže voda, majko, s korita Ivanova«, kako zbori stara narodna.

Nekada moraš, da bi ostao koliko-toliko normalan, napraviti znak križa i okrenuti se prema sutra, jer…

Hoću reći, i ovomu slomljenomu čovjeku i svima zainteresiranima, uključujući i persone suspektnih intencija da je potrebno ponekad izjaviti i »zbogom« te krenuti sasvim novim putem dalje. Slomljenost se može i pojačati ako je hrani lažna nada i fantazija. Njegova je žena svime manipulirala: ljubavnikom – seksualno, mužem – emocionalno, majkom – ekonomski, prijateljima – lažima. Nekada moraš, da bi ostao koliko-toliko normalan, napraviti znak križa i okrenuti se prema sutra, jer koliko god se maltretirao pitanjima, odgovora neće biti.

Iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten“ autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.