Marko iz Požege lokalni je alkoholičar. Nakon što je njegov najbolji prijatelj poginuo u Domovinskom ratu, počeo se svakodnevno opijati. Njegovo stanje prelazilo je u sve teži oblik ovisnosti i takav je život uništavao njega, ali i njegovu obitelj. Nakon cjelodnevnog opijanja, svađao se sa ženom, bio je frustriran zbog svake dječje pogrješke… Marka je takav život polako dovodio u stanje iz kojeg nema izlaza, u stanje uništenja svega što u njegovu životu vrijedi. Međutim, njegova se obitelj nije htjela predati: vodili su Marka na svetu misu, na što se on nije bunio, jer je i sam shvaćao da takav život nema budućnosti, ni tračka svjetlosti što se nazire negdje daleko. Jedne nedjelje, u župu je došao redovnik iz Bosne koji je u sklopu propovijedi ispričao priču o redovniku, papagaju i kobcu (ptica grabljivica). Ispričao je kako nekoć davno bijaše redovnik koji je živio u samoći. Imao je samo papagaja, jedinu razonodu i društvo. Redovnik je često naglas molio Gospinu krunicu. Tako je i papagaj katkada znao ponavljati „Zdravo, Marijo…” Jednoga dana, redovnik je papagajevu krletku objesio na obližnje drvo osluhujući hoće li papagaj dozivati ostale ptice koje tim krajem slobodno lete. No umjesto kakve ptice pjevice, na papagajev se kavez zaletio mladi kobac. Papagaj se gadno uplašio i u tom je strahu počeo ponavljati „Zdravo Marijo, Zdravo Marijo…” Te su riječi uplašile kobca jer on nije navikao čuti riječi iz ptičjih usta, te je pobjegao. Gledajući prizor s terase, redovnik zaključi da su riječi „Zdravo Marijo”, koje je papagaj ponavljao, spasile papagaja.

„Kad se vratio iz bolnice, ponovno ga je vukla želja za alkoholom, no…“

Ovo je primjer i slika jačine tih riječi koje, ako ih čovjek moli s vjerom, mogu od nas otjerati zlo i bolest. Marko, čuvši propovijed, odluči da će i sam poput tog papagaja pokušati svoj teret i kušnju staviti pod zaštitu Djevice koja sve spašava ako joj se obratimo u vjeri. Toga dana, odlučio je otići na bolničko liječenje i terapije koje su trajale nekoliko tjedana. Kad se vratio iz bolnice, ponovno ga je vukla želja za alkoholom, no svaki puta kad mu je želja za alkoholom „zamutila pamet”, u sebi je izgovarao: „Zdravo Marijo, Zdravo Marijo…”; ponekad i po nekoliko stotina puta, sve dok ta želja nije napustila njegove misli. Vidjevši kako te riječi zaista čuda čine, ponavljao ih je svaki puta kad bi ga želja za alkoholom povukla da odustane od svega, kako bi pobjegao od teške napasti koju izaziva alkohol. Nakon nekog vremena i brojnih odbijanja napasti, uz pomoć zagovora Blažene Djevice Marije, odlučio je kupiti „Gospin molitvenik” kako bi Majci Mariji zahvalio na svemu što je učinila za njega. Svakog dana on izmoli ponešto iz tog molitvenika u zahvalu i čast Djevice koja ga je spasila od ponora tame. Danas Marko s obitelji živi sretno, u blagostanju i miru, a sve uz snažnu vjeru i Gospu koja čuda čini ako joj se utječemo iskrena srca.

„Što smo dalje od Boga – bliži smo do Zloga. Što smo dalje od svoga Stvoritelja i Spasitelja, život će biti sve nemirniji i teži. Koliko god se to činilo nevjerojatno, odgovor je jednostavan. Trebamo se vratiti Bogu, svom duhovnom životu – molitvi…”

Autor: Antonio Gavran