Foto: Shutterstock

Kada se 26. veljače 2013. ukrcao na let Alitalie iz Buenos Airesa za Rim, argentinski je kardinal sjeo na mjesto u 26. redu – pokraj sigurnosnoga izlaza, kako bi mogao ispružiti noge. Svojim prijateljima koji su prije polaska pokušavali doznati njegove planove ponavljao je: „Budite mirni. Ne postoji ni najmanja šansa da ja budem izabran za papu.“ [13]

Ipak, u Argentini je netko mislio drukčije. Otac Alejandro Russo, rektor katedrale u Buenos Airesu, prije polaska mu je rekao: „Kada u konklavi čujete: preuzvišeni Bergoglio 75, preuzvišeni Bergoglio 76, preuzvišeni Bergoglio 77, i začuje se pljesak, sjetite se što sam rekao…“ [14] Jedan mu je suradnik, također, pozdravljajući ga rekao: „Možda je došao Vaš trenutak.“ [15] Bergoglio nije vjerovao u to, povlačio se. Međutim, u tome nesigurnom razdoblju koje je uslijedilo nakon ostavke Benedikta XVI., u razgovoru s jednim svojim poznanikom odvjetnikom, otela mu se rečenica: „Budem li izabran, znat ću što činiti.“

PRIHVATIO BEZ OKLIJEVANJA

Međutim, kada ga je toga 13. ožujka 2013. u Sikstinskoj kapeli kardinal Giovanni Battista Re, predsjedatelj konklave, upitao prihvaća li izbor, argentinski je kardinal bez oklijevanja odgovorio jasnim da te dodao na latinskome: „Vocabor Franciscus in memoriam sancti Francisci de Assisi…“ (Zvat ću se Franjo, u sjećanje na svetoga Franju Asiškoga). Ipak, kako se prisjeća jedan sudionik konklave, „tek je u posljednjemu trenutku postao svjestan da je njegov izbor postao stvarnost!“

U trenutku kada mu je bio pribrojen odlučujući glas, osjetili smo radost.

„Za vrijeme brojanja glasova Bergoglio je sjedio u prvome redu“, prisjeća se drugi kardinal, „i imao je ozbiljno lice; bio je ozbiljan, no miran.“ Mnogi su kardinali birači bili iznenađeni jer je, neočekivano, sve već završilo: „U trenutku kada mu je bio pribrojen odlučujući glas, osjetili smo radost. Ta brzina nam je donijela osjećaj olakšanja… To nije bilo očekivano.“

Bilo nam je jasno da dolazi do preokreta u duhovnosti. Franjo označava križ, radost, siromaštvo.

Čim je Bergoglio objavio koje ime uzima, među prisutnima je došlo do ushićenja, dodaje drugi svjedok: „Ono je redovima kardinala prošlo poput struje. Bilo nam je jasno da dolazi do preokreta u duhovnosti. Franjo označava križ, radost, siromaštvo.“ On je sam novinarima ispričao kako je izgledao presudni trenutak konklave: „Za vrijeme izbora pokraj mene je sjedio umirovljeni nadbiskup Sao Paula, kardinal Cláudio Hummes… veliki prijatelj! Kada su se stvari počele zaoštravati, on me tješio.

SIROMAŠNI…

A kada je broj glasova dosegao dvije trećine, uslijedio je uobičajeni pljesak, jer papa je izabran. On me tada zagrlio, poljubio i rekao mi: „Ne zaboravi siromašne!“ I ta se riječ usjekla u mene: siromašni, siromašni… Pomislio sam na Franju Asiškoga… a onda su mi u misli došli ratovi… Franjo je čovjek mira. (Brojanje glasova je završilo.) Tako je u moje srce došlo ime: Franjo Asiški.“ [16]

Franjo je čovjek mira.

Novoizabrani papa u svome srcu nosi još jednu riječ: milosrđe. Prvoga dana konklave njemački kardinal Walter Kasper poklonio mu je svoju knjigu Milosrđe, u španjolskome prijevodu. „To je ime našega Boga. Bez milosrđa smo izgubljeni!“ povikao je tada Bergoglio.

Odbija zlatni križ i zadržava svoj željezni.

Odmah na konklavi Franjo je pokazao prva odstupanja od tradicionalnih pravila. Pri presvlačenju odbija halju od bijele vune (roketu), mozzetu i stolu. Odbija također zlatni križ i zadržava svoj željezni. Zahtijeva jedino bijelu papinsku tuniku, koju je Ivan Pavao II. učinio simbolom noseći je na svojim putovanjima svijetom.

ZAGRLJAJ

Odjeven u papinske paramente (liturgijsko ruho) prima od kardinalā obećanje poslušnosti stojeći, a ne sjedeći na prijestolju. „Želio je zagrljaj“, izričito primjećuje jedan od nazočnih kardinala. No, najprije se uputio k indijskomu kardinalu u invalidskim kolicima koji se nalazio u kutu Sikstinske kapele, kako bi ga zagrlio.

„Neka vam Bog oprosti“, rekao je Bergoglio kardinalima koji su ga izabrali. Taj je izraz već postao uobičajen, a prvi ga je upotrijebio Albino Luciani u trenutku kada je postao papa Ivan Pavao I.

Nije se obazirao ni lijevo ni desno… pogled mu je bio spušten, izraz lica ozbiljan, nije se smiješio, nije ništa govorio, kao da nosi neizmjeran teret

Prije nego što se trebao pojaviti na balkonu bazilike, Franju je iznenada obuzela uznemirenost, gotovo vrtoglavica. Posljednjih nekoliko sati prelazio je iz jednoga ekstremnog stanja duše u drugo. Na izlasku iz Sikstinske kapele, prolazi pored redova kardinala. „Nije se obazirao ni lijevo ni desno… pogled mu je bio spušten, izraz lica ozbiljan, nije se smiješio, nije ništa govorio, kao da nosi neizmjeran teret“, svjedoči mons. Dario Viganò, direktor Vatikanskoga televizijskog centra. Izišao je, a onda nakon nekoliko koraka ušao u kapelu Paolinu, gdje je za njega bilo pripremljeno nešto poput maloga trona s klecalom. Ali Bergoglio se zaustavio u posljednjoj klupi, uzeo je pod ruku kardinale Jeana-Louisa Taurana i rimskoga vikara Agostina Vallinija te ih privukao k sebi. Zatim poče moliti na koljenima „kao da preispituje samoga sebe pred Bogom“. [17]

U jednome trenutku preplavila me je snažna svjetlost.

Moli dugo. „Glava mi je bila potpuno prazna i uhvatila me jaka tjeskoba“, Bergoglio je priznao Eugeniju Scalfariju. „Zatvorih oči, i nestade svake misli. Zatvorih oči, i više nisam osjećao ni strah ni bilo što drugo. U jednome trenutku preplavila me je snažna svjetlost. To je trajalo samo trenutak, ali meni je izgledalo jako dugo.“ [18]  Nakon molitve Bergoglio „se pridigao i od toga je trenutka bio potpuno drukčiji“, kaže Viganò.

SVI POZNAJU FRANJU

Na konklavi 2005., komentira jedan stariji kardinal, Bergogliu je bilo neugodno zbog toga što ga se suprotstavilo Ratzingeru, kojega je poštovao. Osjećao se nepripremljenim. „Ovoga puta bio je spreman“, kaže jedan njegov suradnik iz Buenos Airesa, koji ga je promatrao po povratku s te konklave. „Godine 2005. osjećao se pozvanim od Boga, no bilo ga je strah. Ovoga je puta bilo kao kada je u Bibliji Gospodin zvao proroke po drugi put…“

Tko je Bergoglio?

Dok narod okupljen na Trgu svetoga Petra i dalje nestrpljivo iščekuje, Bergoglio telefonira svojemu prethodniku, ali ne može ga dobiti jer nitko ne čuje telefon: Benedikt XVI. gleda televiziju. Napokon se širom otvaraju vrata balkona i pojavljuje se kardinal đakon Jean-Louis Tauran. „Habemus Papam“, objavljuje svojim francuskim naglaskom: „Georgium Marium Sanctae Romanae Ecclesiae cardinalem Bergoglio…“ Mnoštvo radosno plješće, no ovacije su prožete nesigurnošću: Tko je Bergoglio?

Odmah odbija naslov Franjo I., koji su mu spremni dati u Kuriji.

No bilo je dovoljno da Tauran izgovori ime „Franjo“ pa da se trgom zaori gromoglasan urlik. Franju svi poznaju, Franjo je Poverello (Siromašak), on je blizak i vjernicima i nevjernicima. Dok se vrata balkona zatvaraju, na trgu se čuje skandiranje: „Franjo… Franjo… Franjo“.

Prvi papa iz Novoga svijeta argentinski je isusovac podrijetlom iz Pijemonta. Izabrao je ime koje nije koristio ni jedan rimski prvosvećenik, ime koje je potpuna suprotnost moći. Odmah odbija naslov Franjo I., koji su mu spremni dati u Kuriji. On, za razliku od kraljeva i vladara, ne želi brojeve pored svojega imena.

[13] E. Himitian, Francesco. Il Papa della gente, Rizzoli 2013.

[14] C. Martini Grimaldi, Ero Bergoglio, sono Francesco, Marsilio 2013.

[15] E. Himitian, Francesco. Il Papa della gente, Rizzoli 2013.

[16] Franjo, Audijencija predstavnicima medija, 16.3.2013.

[17]D. Viganò, Convegno Aiart, Pavia 25.10.2013.

[18]E. Scalfari, „La Repubblica“, 1.10.2013.

Iz knjige „Franjo među vukovima“ autorâ Marca Politija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.