Recenzije knjiga

„Ozdravljati bolesne” Charles i Frances Hunter

Ozdravljati bolesne - Recenzija knjige

O knjizi

Bračni par Hunter, Charles (1920. – 2010.) i Frances (1916. – 2009.), vodili su jednu od najistaknutijih službi na području iscjeljivanja! Gospodin ih je uputio da natprirodno približe običnim, svakodnevnim ljudima te im tako omoguće da i oni postanu ljudi koje Bog upotrebljava.


Zato u ovoj knjizi govore ono što su naučili – u želji da shvatite kako i vi možete ozdravljati bolesne! Po njihovoj su službi ozdravile tisuće ljudi, a bez sumnje su još stotine tisuća primile ozdravljenje kroz druge koji su naučili kako mogu ozdravljati bolesne.

Isus je rekao: „… tko vjeruje u me i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu.”

Kome je Isus ostavio zadaću, da dovrši posao na ovoj zemlji? Ostavio ju je nama; nas je imenovao i opunomoćio da polažemo ruke na bolesne koristeći se njegovim autoritetom! Upamti, sve je to učinjeno u Kristovo ime! Po imenu Isusovu se događaju sva čudesa, jer Isus živi u nama i kroz nas.

Iz knjige

Knjiga Ozdravljati bolesne sigurno neće nikoga ostaviti ravnodušnim! Prvi sam je put pročitao ubrzo nakon vlastita krštenja u Duhu Svetome, prilikom kojeg sam doživio ozdravljenje (imao sam ozbiljniji problem s kralježnicom), a da za njega uopće nisam molio.

U to je vrijeme Katolički karizmatski pokret u Hrvatskoj bio u samu začetku i svi smo bili oduševljeni karizmama, posebno onima koje su služile za ozdravljenje poput: dara ozdravljanja, dara čudesa, riječi spoznanja i autoriteta nad zlim duhovima. Ozdravljenja su bila – a tako je i danas – takoreći redovita pojava na našim molitvenim susretima. U knjizi se spominju različita ozdravljenja, primjerice: produljenje ruku i nogu, za što je i nama tada bilo posebno zanimljivo moliti jer su se rezultati molitve mogli vidjeti odmah i imali su velik utjecaj na one koji su im svjedočili. Od mnogih osoba za koje smo molili izdvojio bih jednu kojoj je pred prisutnima narasla noga i to pet centimetara! Također, noga je ozdravila, tako da ta osoba otada – nakon mnogo godina provedenih na štakama – može trčati, čak i po stubama. Ne znam zašto smo u jednome trenutku prestali moliti za produljenje nogu i ruku, no ponovno čitajući ovu knjigu, odlučio sam to činiti ponovno.

Tada, kada sam ovu knjigu čitao prvi put, nisam se ni jednom zapitao: „Kako će čitatelji prihvatiti ono što piše u njoj?” jer je to bio ‘svijet u kojem sam tada živio’.

Danas, nakon što već dugo godina molim za ozdravljenje vjernika i nevjernika, shvaćam da će ova knjiga imati dvije vrste čitatelja: one koji će ono što u njoj piše prihvatiti s radošću, te one koji će većinu onoga što u njoj piše proglasiti izmišljotinom ili pretjerivanjem.

Autori ove knjige veoma su poznati i u cijelome svijetu cijenjeni bračni par koji je mnogo godina držao seminare po cijelome svijetu, i ne prate ih negativni ili zloguki komentari koji bi insinuirali bilo kakvu vrstu prijevare ili manipulacije. Još su živi mnogi od onih koji su po njihovim molitvama doživjeli najrazličitija čudesna ozdravljenja.

Možda će se neki čitatelj zapitati kako je moguće da su se dogodila sva ta čudesa, a da svjetovna glasila (novine, televizija i radio) nisu o tome izvijestila na odgovarajući način. Kako to da na jednome seminaru tridesetak osoba na spektakularan način ozdravi od raka, a da o tome ne izvijesti ni jedno glasilo, unatoč tome što bi ta vijest itekako povećala tiražu toga glasila?

Svojevremeno smo u Hrvatskoj održali četrdesetak karizmatskih susreta kojima je znalo prisustvovati i po desetak tisuća ljudi. Mnogi su na tim susretima stajali satima, a ipak je cijelo vrijeme, i u najvećim gužvama, vladao savršeni red te strpljenje. Susreti su trajali i po osam sati, i mnogi su ondje bili ozdravljeni i oslobođeni. U tih nekoliko godina ni jedno glasilo nije o tim susretima objavilo ni najmanju vijest ili izvještaj. Prošlih smo desetak dana održavali karizmatske susrete u osam naših gradova. Molili smo pojedinačno za otprilike tri tisuće ljudi od kojih su mnogi bili teško ili neizlječivo bolesni. Na tim sam susretima osobno molio pojedinačno za barem 400 osoba. U jednome od tih gradova, već nakon uvodne molitve za svih osamstotinjak prisutnih, zamolio sam da podignu ruku oni koji su osjetili da ih je Duh Sveti dotaknuo na poseban način. Ruku je podiglo više od pola njih. Nakon toga sam zamolio da podignu ruku samo oni koji su sigurni da ih je Gospodin ozdravio, i ruku je podiglo njih šezdesetak. Koliko ih je još ozdravilo na tijelu, duši i duhu ili se obratilo nakon što smo pojedinačno molili za njih, ne znamo, no broj je sigurno znatan. I o tome neće pisati gotovo ni jedno glasilo; neće jer znamo u čijoj su vlasti (usp. 1 Iv 5,19).

U svom sam životu vidio najrazličitije vrste čudesa i za mene je ova knjiga nešto što svakako treba pročitati i o tome razmisliti. Oni koji povjeruju imat će od ove knjige velike koristi.

Neki smatraju da Bog više ne ozdravlja ili čak kako Bog želi da budemo bolesni. U cijelome Novom zavjetu bolest nije ni u jednom slučaju prikazana kao nešto dobro, kao nešto što treba zadržati, dok je na mnogo mjesta opisano kako je Isus, i kako su apostoli i drugi vjernici ozdravljali bolesnike koji su došli po ozdravljenje. Zapisano je kako Isus, u više navrata, daje Crkvi itekako jasan i nedvosmislen nalog da ozdravlja bolesne. Od novozavjetnih je Božjih ljudi jedino Timotej imao problema sa želudcem, no Pavao mu nije savjetovao da tu bolest prikaže za nešto nego mu je savjetovao neka uzima malo vina kako bi mu bilo lakše. Također znamo da je Duh Sveti započeo djelovati u Crkvi tek na Pedesetnicu, i da je Crkva sazrijevala u nauku Božjem tijekom stoljeća. Kako je Crkva sazrijevala, tako je Duh Sveti progovorio o snazi križa i o prikazanju trpljenja. Danas znamo koliku snagu i vrijednost ima trpljenje koje je u ljubavi sjedinjeno s Kristovim patnjama, no trebali bismo također znati da je za takvo što potrebna određena duhovna zrelost, koju velik broj bolesnika nema. Znamo da je za milost prikazanja trpljenja u ljubavi jednako potrebno moliti vjerom, kao što je to potrebno za ozdravljenje, a ponekad je to još teže jer ta milost može biti veća od milosti ozdravljenja. Trpljenje bez ljubavi ne vrijedi ništa (usp. 1 Kor 13,3), a Bog je taj koji tu ljubav daje ako ga zatražimo s vjerom, u molitvi. Dakle, kad smo suočeni s ozbiljnom bolešću, molit ćemo ili za ozdravljenje ili za milost prikazanja već prema tome kako će nas Duh Sveti nadahnuti. Ako ne budemo molili, neće se dogoditi ni jedno ni drugo, i to ne zato što tako hoće Bog, nego zato što nismo molili s vjerom. Reći nekome neka prihvati bolest kao križ od Isusa, a ne pomoliti se za njega da tu milost može prihvatiti, jednako je kao reći mu da treba prihvatiti ozdravljenje, a za to se vjerom ne pomoliti.

Skloni smo danas olako predlagati ljudima neka prihvate svoju bolest kao križ, dok se vlastitih te bolesti svojih najbližih nastojimo osloboditi što prije, pod svaku cijenu. Skloni smo bolesnicima reći da se svakako trebaju liječiti, i u isto im vrijeme propovijedati o prihvaćanju bolesti kao križu, koji Bog hoće i dopušta. Ne bismo li trebali Bogu prepustiti da odluči tko će ozdraviti, a tko će svoju patnju sjediniti s njegovom?

Jedan od prigovora molitvama za ozdravljenje je taj da će se neki razočarati zato što neće ozdraviti. Sigurno je da neki neće ozdraviti ni u bolnici, pa će se možda razočarati, no to nije razlog da ukinemo liječnike i bolnice. Ako u bolnici ne ozdrave, ondje će ipak dobiti njegu koju ne bi mogli dobiti kod kuće. Isto je s molitvom – ako ne ozdrave u tijelu, zašto ne bi ozdravili u duhu ili duši? Već samo to što će im netko pokloniti svoju pažnju i ljubav može teškim bolesnicima značiti mnogo. Ako je Isus jasno naložio da ozdravljamo bolesne, tada je znao što će to sve nositi sa sobom. Ne trebamo biti „duhovniji” od njega. Čuo sam za svećenika koji je na propovijedi rekao kako ga nerviraju oni koji u crkvu dolaze tražiti od Boga ozdravljenje. Zanima me bi li to bio rekao da se taj dan među bolesnima u crkvi nalazila njegova mlađa sestra ili mlađi brat ili njegova majka, ili da je sâm bio teško bolestan?!

Sasvim je izgledno da neće ozdraviti svi za koje molimo, no mnogi od njih mogu kroz našu iskrenu brigu i ljubav doživjeti Božju ljubav i brigu. Ako nemamo iskrene ljubavi za bolesnike, nemojmo ni moliti za njih, nego najprije molimo da nam Bog podari tu ljubav. A ako imamo ljubav, Bog će nam podariti i vjeru. Prepreka ozdravljenju najčešće nije „Bog koji to ne želi učiniti”, nego čovjek koji nije sposoban ozdravljenje posredovati ili primiti. Ozdravljenje je najučinkovitiji način, na koji Bog može nekome priopćiti da ga bezuvjetno ljubi. Ako osoba ne ozdravi, Bog će joj tu ljubav priopćiti preko onoga koji će za nju odvojiti svoje vrijeme i moliti, ili će bolesniku podariti još veću milost istinskoga nošenja križa. Sve što će Bog dati bolesniku, bit će mu na mir i radost, i po ljubavi koju će doživjeti znat će da je ono što je primio – od njega.

I na kraju, ova će knjiga zasigurno pomoći onima koji žele naučiti kako uspješno moliti za bolesnike koji nisu dovoljno duhovno zreli kako bi mogli u ljubavi prikazati svoju bolest, te za one koji su nam toliko dragi da im ni ne pomišljamo predložiti neka svoju bolest prihvate kao križ. Ta je knjiga bila velik blagoslov i meni a po meni i tisućama ljudi za čije sam ozdravljenje imao prilike moliti.

Znam vrlo uspješnoga karizmatika, svećenika, koji je ovu knjigu pročitao prije više godina i shvatio da treba moliti za bolesne unatoč tome što će u početku ozdraviti gotovo neznatan broj njih. Bio je vrlo uporan u svojoj ljubavi prema bolesnicima i molio je za njih sve više, iako je ozdravila možda jedna od stotinu osoba za koje je molio. Danas je taj postotak ozdravljenja nevjerojatno visok –isplatilo mu se biti upornim.

A nagrada? Nismo li u životu najsretniji kad možemo nekome pomoći u nečemu veoma važnom? Nagrada je radost ozdravljenih i oslobođenih ljudi, radost što smo mogli biti instrumenti u Božjim rukama te na taj način nekoga silno blagosloviti. Ipak, ništa nije mjerljivo s radošću koju osjetimo kad vidimo iskreno obraćenje nevjernikâ i teških grešnikâ. Tada nam Duh Sveti daje da osjetimo udio velike radosti koja se događa na nebu zbog jednog jedinog obraćena grešnika (Lk 15,7). A vidio sam mnoge grešnike koji su se obratili nakon što su sasvim neočekivano i potpuno nezasluženo primili čudesno ozdravljenje ili oslobođenje. Bog nas ljubi dok smo još grešnici zato što zna da će nas njegova ljubav privući obraćenju (usp. 1 Iv 4,10-15).

Josip Lončar

Knjiga Ozdravljati bolesne prevedena je na toliko jezika da je 85 posto svjetskoga stanovništva može pročitati na svome materinjem jeziku.

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, potražite “Ocjena knjige” na dnu članka. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Osnovne informacije

Naslov: Ozdravljati bolesne
Autor: Charles i Frances Hunter
Nakladnik: Figulus
Godina izdanja: 2015.
Recenzent: Josip Lončar
Jezik: hrvatski
Prijevod s engleskog jezika: Stojan Gajicki
Broj stranica: 304
Uvez: meki
Veličina knjige: 13,6 x 20,4 cm

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh