Raymond Nader/ foto: iz arhive

Mistično iskustvo

Raymond je maronitski kršćanin, rođen u Libanonu 10. studenoga 1961. godine, sretno oženjen i otac troje djece. „Kako hostija može postati Kristovo tijelo i usaditi ljubav u srca onih koji se njome hrane?” pitao se još kao dijete. Otajstvo Boga fasciniralo ga je od najranije dobi, ali pitanja su bila prevelika i rasla su s njime. (…) Kasnije mu rođenje djece i radne obveze dugo nisu dopuštale da se posveti nutarnjem životu. No, onda je Raymond pronašao originalan način. Ponekad je tijekom godine odlazio od obitelji, navečer iza 22 sata, kako bi otišao u neki obližnji samostan gdje je cijelu noć nesmetano molio, srcem uz srce s Bogom, a sljedećeg bi se jutra vratio svojoj obitelji.

„Putnik duha” opremio se Biblijom i svijećama, kako bi istraživao Sveto pismo i tražio Boga u razmatranju. U trećoj godini ove prakse Raymond je odabrao pustinjsku nastambu u Annayi, na nadmorskoj visini od 1350 metara, u kojoj je Šarbel proveo 23 godine u intenzivnom i neprekidnom razgovoru s Bogom, dostigavši vrhunce svetosti. Ondje je Raymond započeo nutarnji razgovor s Apsolutom, te večeri 9. studenoga 1994. godine, uoči svog trideset trećeg rođendana. (…)

Pitao sam se: ‘Sanjam li?’ Ali Prisutnost mi je jasno odgovorila: ‘Ne, ne sanjaš.’ Odgovor je došao bez glasa, bez riječi ili zvukova. Ali bio je vrlo jasan

Foto: iz arhive

Ovako je ispričao tu činjenicu 1995. godine za LBC (Libanon Broadcasting Corporation): „Osjećao sam da sam prebačen u drugi svijet. Nalazio sam se u velikom svjetlu i osjećao sam kraj sebe nešto neodredivo, Prisutnost. Izgubio sam prirodna osjetila, odnosno osjetila kojima se služim ovdje, na ovome svijetu. Ali zadobio sam druga osjetila. Kao da sam drugačije vidio i čuo nego svojim očima i ušima, a opažao drugačije nego svojim srcem. (…)

Svjetlost koju mi poznajemo je bijela, ova je bila bezbojna, poput izvora kristalne vode. Svjetlost se rađala sa svih strana, a ne kao naša, koja dolazi iz točno određene točke. Prelazila je preko mene i okruživala me. Bio sam zadivljen. Pitao sam se: ‘Sanjam li?’ Ali Prisutnost mi je jasno odgovorila: ‘Ne, ne sanjaš.’ Odgovor je došao bez glasa, bez riječi ili zvukova. Ali bio je vrlo jasan. Dolazio je sa svih strana i niotkuda. Opet sam pomislio: ‘Možda spavam.’ Prisutnost mi je ponovno odgovorila: ‘Budniji si nego ikada. Sada i samo sada si svjestan.’ Odgovor je ponovno došao bez glasa ili jezika ili riječi. ‘Budan’ je značilo svjestan i živ. Prije nisam bio ni jedno ni drugo.

Želio sam dokaz da nisam sanjao. Dok sam prolazio pokraj kipa svetoga Šarbela u dvorištu samostana, osjetio sam snažno žarenje na lijevoj ruci…

Obuzeo me osjećaj duboka mira i sreće i svaki dobar osjećaj koji se može osjetiti, iznad svega neopisiv osjećaj ljubavi i dobrote. Ljubav koja neizmjerno nadilazi sve najčišće osjećaje srca svih ljudi. Ljubav koju sada ne bih mogao podnijeti. To je jedinstven osjećaj po ljepoti, količini i snazi. Nema riječi koje mogu izraziti ono što sam osjećao. Kada sam sve to osjetio u sebi, On je rekao: ‘Ja sam Ljubav koju osjećaš.’ Kasnije sam osjetio kako Prisutnost nestaje i kako svjetlost blijedi. Osjetio sam veliku tugu. (…)

Ponovno sam osjećao vlastito tijelo. Isprva sam osjetio jake bolove u koljenima i leđima. Bilo mi je hladno i bio sam ukočen. Ponovno su mi se vratila osjetila vida i sluha i opet sam čuo vjetar koji je vani puhao i lavež pasa u daljini. (…) Ustao sam kako sam mogao. Pokupio sam ostatke svijeća i stavio sam ih u torbu s Biblijom, a zatim sam se uputio prema automobilu, razmišljajući o onome što se dogodilo. Moj um nije mogao pronaći logično objašnjenje, ali srce mi je bilo sretno. Želio sam dokaz da nisam sanjao. Dok sam prolazio pokraj kipa svetoga Šarbela u dvorištu samostana, osjetio sam snažno žarenje na lijevoj ruci. Protrljao sam ruku, misleći da je to neki kukac. Ruka je postajala sve toplija dok je ostatak tijela bio hladan. U autu sam skinuo pulover i zasukao rukav košulje. Vidio sam pet prstiju. Bili su utisnuti poput dlana na mojoj ruci, okruženi crvenom aureolom, kao vatrom žigosani. Nisam osjećao bol, samo toplinu. Otišao sam kući. Mislio sam da imam temperaturu. Vjetar je bio hladan, a meni je bilo toplo. Plamen svijeća se pomicao, ja sam ga vidio nepomičnog. Bila je to halucinacija. ‘Kao i ovih pet prstiju na mojoj ruci’, pomislio sam. Kada sam ih pokazao supruzi da vidi haluciniram li, prekrižila se pitajući što je to. Osjetio sam olakšanje. Daljnji dokazi više nisu bili potrebni. (…)

Poruke

Od tada se otisak na ruci, koji je za pet dana spontano zacijelio, vraća popraćen svrbežom, ali bez boli, svaki put kada Šarbel povjeri Raymondu Naderu poruku koju treba objaviti svijetu. (…)

Iz knjige „Ovdje sam da te izliječim! Šarbel, sveti prijatelj“ Patrizije Cattaneo. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.