Poučne priče

BOŽJA LJUBAV

Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti Kolika je Božja ljubav prema nama, a mi se tako često uopće ne obaziremo na nju!

Voliš li me zaista?

Foto: Shutterstock


 

Jednog dana, probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost.

On me upitao: „Voliš li me?“

Odgovorio sam: „Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!“

Zatim je pitao: „Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?“

Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na svoje ruke, noge i preostale dijelove svoga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: „To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.“

Kako bi mogao bilo što čuti kada bih bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši

Tada je Gospodin rekao: „Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?“

Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu, te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam: „Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.“

Nadalje me Gospodin pitao: „Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?“

Kako bi mogao bilo što čuti kada bih bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego i naša srca. Odgovorio sam: „To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.“

Zatim je Gospodin ponovno pitao: „Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?“

Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek s pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: „Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.“

„Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?“ Odgovorile su samo suze…

No, Gospodin je opet pitao: „Voliš li me zaista?“

S uvjerenjem, hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: „Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!“ Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali… Bog me je upitao: „Zašto onda griješiš?“

Odgovorio sam: „Jer sam samo čovjek i nisam savršen.“.

„Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?“

Odgovorile su samo suze.

Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu, kada ti Ja pružam svoje rame da plačeš na njemu?

Gospodin je nastavio: „Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?“

Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

„Zašto me se sramiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu, kada ti Ja pružam svoje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor, kada ti dajem priliku da služiš u moje Ime?“

Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

„Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Svoju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje su oči bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.“

Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja se smijem s tobom. Kada si u nevolji…

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerojatno neugodno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: „Molim te, oprosti mi, Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.“

Gospodin je odgovorio: „To je moja milost, dijete moje.“

Upitao sam: „Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?“

Gospodin je odgovorio: „Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja se smijem s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, ja sam s tobom i pomažem ti. Kada padneš, ja te podižem. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.“

*

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: „Koliko ti mene voliš?“

Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge svog Spasitelja, Isusa. I po prvi put, iskreno molio.

Nepoznat autor

Izvor:  Laudato.hr

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Na vrh