Osobni razvoj

NISI SAM/A

Oni dani u mjesecu (a nije PMS?!) Novo na blogu SheramIsusa 😊

Oni dani u mjesecu (a nije PMS?!)

Foto: Shutterstock

 

Ako, ako, ako…

Ako si se pronašla u knjizi „Pale sam na svijetu“ ili nekoj sličnoj; ako si totalno, zaista usamljena; ako izgleda kao da nigdje ne pripadaš; ako ti se čini da su te mnogi iznevjerili, da se smanjuješ i ne rasteš (možda čak i veneš)… Ako, ako, ako… Vjerojatno si u pravu barem pedeset posto. Možda čak i malo više. Možda je istina na pola puta ili vaga možda čak vuče skroz na stranu usamljenosti i napuštenosti. Sjetiš se nekih suludih situacija gdje si sama vukla i vučeš život koji nisi planirala vući sama. Kada ti je glava od briga bila kao košnica jer od milijun stvari koje su bile bitne i hitne, ponekad si čula samo zujanje… Ali morala si se sabrati jer su najmanji ovisili o tebi.

Teški dani

Sjetiš se svih onih dana kada si teglila vrećice na treći ili peti kat (zakon o liftovima stupio na snagu baš kad je projekt te zgrade bio gotov), a nitko ti nije htio iznajmiti stan koji si našla na nižim katovima, pa su te čuvši da imaš troje djece, ali ne i muža, ljubazno otpratili riječima da imaju druge planove za taj stan (nakon što su ti isti već obećali), svih onih dana kad je pljuštala kiša pa osim što si morala dovući sebe do stana iz busa ili auta, jedno dijete ti je bilo u jednoj, drugo u drugoj ruci uz po jednu do dvije vrećice sa svake strane. Kišobran si ugurala pod vrat i još su jedino zubi ostali slobodni da ih možeš stisnuti i junački krenuti natovarena k’o magarac prema stanu.

Dana kad si okretala kasicu prasicu naopačke da skupiš one kunice i lipice kako bi kupila klincima pokaz jer se bližio kraj mjeseca (A tu su još i marende svaki dan!). Dana kad su ti nakon otkaza ugovora o radu javili sa Zavoda za zapošljavanje da ćeš zbog ukupno dva dana bolovanja zadnje dvije godine (a otišla si zbilja jer je bilo kritično i trebalo je smanjiti i regulirati taj tlak koji je vrtoglavo skakao zbog briga, situacija, a vraćanje na posao da bi ga zadržala kad je beba imala tri mjeseca sigurno nije pomoglo), umjesto redovne tromjesečne naknade dobiti manje od 1500 kn (Da, zbog ta dva dana bolovanja. E da si znala, došla bi s tlakom od 220 na posao! Ma i 300, dovukla bi se već, jel’ tako?). Dana kada si po cijeli dan i noć bila online tražeći poslove koje možeš obavljati, a da usput stigneš brinuti o djeci i da ne plaćaš čuvanje jer onda praktički možeš sjediti i doma, jer dođe na isto.

Dana kad si čistila 250 kvadrata prljave kuhinje hotela s ostacima hrane i k’o zna čega još u kanalicama (*rešetke otprilike metar duljine, i više, na podu kuhinje kojih je bilo otprilike 15, svaka željezna i teška za poludjeti; znači – digneš ju, iskopaš odvratnu masu iz nje pa vratiš nazad željeznu kanalicu, a na kraju još šmrkom sve to opereš (dok vlasnik servisa za čišćenje cijelo vrijeme stoji iza tebe i bulji ti u stražnjicu, pa te usput pita ako trebaš pomoć u životu i da će ti rado pomoći, uz napomenu da kuhinja danas nije u tako lošem stanju kao inače, a ti se pitaš pod koju cijenu bi ti pomogao i sumnjaš da je to iz čistog altruizma?!).

I pitaš se ako je danas u dobrom stanju, a ti ćeš se od umora zalijepiti na taj pod koji ćeš „polizati“ nakon par sati, da sjaji za smjenu kuhara koji stiže, kako će tek biti sljedeći put kada i friteze budu u kaosu… Na pamet ti padnu dani kada si kao pas stajala s autom na raskrižju jer si se nadala da lampica koja svijetli za rezervu možda znači da će benzin potrajati od srijede do idućeg utorka, ako ne barem ponedjeljka (Ma znala si ti da neće, naravno!)… Onda te stegne malo jače jer se, za inat, kao da ti dan nije dovoljno loš, još sjetiš kako si se k’o XXL slonica sama odvezla na taj zadnji ultrazvuk da vidiš jel’ sve ok s tim malim bićem koje uskoro dolazi na svijet, pa si se opet sama odvezla u rodilište tražeći besplatan parking jer nikad ne znaš koliko je dana do poroda (Beba je poprijeko, netko spominje nekakvo zaokretanje, ali samo će preko tebe mrtve gurati ti ruke u trbuh i pokušavati neke vratolomije!!!), te su stvari nepredvidive pa tko zna koliko bi parking na kraju koštao. Pa kad je sve bilo gotovo, odvezla si se sama s bebom doma, nadajući se da nisi nekome dala ključ kad si ga slala po stvari koje su ti trebale tih dana i baš se grizeš jer nemaš taj ključ pa čekaš cijeli dan na milost i nemilost da se dođe po tebe, u bolničkoj sobi na 35 stupnjeva, punoj muževa i trudnica, glasnih razgovora na mobitel, a tebi koja si u totalnom košmaru, skroz zbunjena i u bolovima, gladna i prerezane i zašivene utrobe, kada ni jedan lijek protiv bolova ne pomaže, samo je jedna misao u glavi i u suzama koje zadržavaš da ne eksplodiraš: VOZITE ME DOMA!!!

Šutiš. Glumataš. Nije sad trenutak. Smješkaš se. Jer drugo ne znaš u tom trenutku…

Ali praviš se da je sve ok. Šutiš i kreneš doma u predvečerje, nesposobna da držiš više od torbice u ruci, teturaš polako jer brzo ne možeš, gledajući bebicu koju k’o krumpir nose u prevelikoj košari, ne kao dragi dragocjen teret već kao nešto usput što se kotrlja u hodu… I samo treba obaviti, kao da nije…

Šutiš. Glumataš. Nije sad trenutak. Smješkaš se. Jer drugo ne znaš u tom trenutku.

Razumijem te skroz. I daj da ti kažem, dopusti mi. Znam da ideš hrabro u svaki novi dan, da gledaš naprijed. Iako su česti dani kad otvoriš oči i želiš ih odmah zatvoriti, i poželiš probuditi se u nekom novom svemiru… Hrabra si i držiš se, i dok staviš jednu nogu na pod pokraj kreveta već stavljaš i drugu, i već kuhaš kavu za štednjakom i možda nekome doručak. Ali dođu dani kad ti se digne želudac i iz jednog malog sjećanja izviri bujica užasnih, groznih, onih kojih se ne želiš nikad više sjetiti.

On obnavlja, liječi sjećanja, liječi rane

Ima netko tko te vidio „u rupi“, na raskrižju, na stubištu dok si se preznojavala; vidio te zgaženu k’o crva na podu, bez daha kad si povjerovala da nisi dovoljno dobra, niti lijepa, niti snažna. Vidio te u svakom trenutku. On obnavlja, liječi sjećanja, liječi rane i postavlja na noge. Njegovo je ime Isus. Poznajem ga i mogu te upoznati s njim. ❤

Zovem se Rahela. Počela sam pisati nakon što je moja životna oluja izgubila početnu snagu, a ja sam ju dobila. Pišem nakon više godina tuge, muke i šutnje. Kad prođe, onda možeš jasnije sagledati stvari, možeš čak biti nečiji glas. Kroz svoje priče želim ti reći da nisi sama, da nisi sam. Želim te ohrabriti, a možda i oraspoložiti. Kažu da na kraju svakog tunela čeka svjetlo. Mislim da sam još u tunelu, ali vidjela sam svjetlo. Dijelim s tobom što smatram najvažnijim jer nemam drugu opciju. Kad otkriješ nešto dobro, želiš da svi znaju. 😇

Možeš me pratiti na Youtubeu, ovdje i FB-u, ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh