Duhovnost

ZAHVALJIVATI UVIJEK

Oče, hvala ti za život Cijelo moje biće postoji iz sekunde u sekundu zahvaljujući izgovorenoj Božjoj riječi. Jedino je moguća i ispravna reakcija: „Da, hvala!“ Bog mi ne daje samo darove, ja sam sâm Njegov dar...

Oče, hvala ti za život

Foto: Shutterstock


 

 

Ako me Bog stvorio, onda to znači da za svoje postojanje moram zahvaliti Bogu. Na meni ne postoji ništa za što ne bih morao zahvaliti Bogu. Iz ovoga proizlazi metafizičko opravdanje za obvezu zahvaljivanja Bogu „uvijek i svagdje“ (u misnom predslovlju: …zahvaljivati „svagda i svagdje“). Neprikladno je da volja zahvaljuje samo s vremena na vrijeme ili samo dio moga bića. Cijelo moje biće postoji iz sekunde u sekundu zahvaljujući izgovorenoj Božjoj riječi. Jedino je moguća i ispravna reakcija: „Da, hvala!“ Bog mi ne daje samo darove, ja sam sâm Njegov dar. Budući da stalno postojim, stalno sam Njegov dar i normalno je da za to stalno zahvaljujem.

Šveđani su vrlo zahvalan narod. Stranci su često vrlo iznenađeni što Šveđani stalno za nešto zahvaljuju, pa i onda kada kažu DA ili NE: „Da, hvala; ne, hvala.“ Zahvaljujemo li što postojimo? Molimo li ponekad: „Hvala, Gospode, da si me htio i da me upravo stvaraš.“ Često olako uzimamo da postojimo. Ne možemo predočiti kako bi to „izgledalo“ da ne postojimo. Ali uopće nije jasno samo po sebi da upravo ti i ja postojimo. Mi smo plod promišljenoga i slobodnoga Božjega izbora, koji je izbor ljubavi – ne između već postojećih osoba, nego između neizmjernoga broja mogućnosti. Bog je htio da se upravo ova jedinstvena mogućnost ostvari. Zahvaljivati Bogu što je tebe izabrao i stvorio, a to će se nastaviti činiti i u vječnosti, primarna je „dužnost“, ali istovremeno i nešto što ti čini dobro jer potvrđuje tvoj pravi identitet: omogućava ti da se podudaraš s najdubljim temeljem svojega bića.

Zahvaljivati je, dakle, više nego oblik vježbe. Zahvaljivati zapravo znači potvrđivati i prihvaćati svoje biće, biti uistinu ono što jesam. Zahvaljujući pokazujem da znam da sam stvoreno biće. Zaboravim li zahvaljivati, zaboravljam da je moja egzistencija jedna stvorena egzistencija. „Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Neka Te slave, Jahve, sva djela Tvoja.“ (Ps 145, 9-10).

Nikad ne zahvaljivati, tj. živjeti u nezahvalnosti, ima sudbonosne i tragične posljedice. Pavao govori o onima koji „su upoznali Boga, a nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu“ (Rim 1, 21). „Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnog Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova.“ (Rim 1, 21-23). Ne htjeti zahvaljivati znači ne htjeti biti ono što čovjek jest: stvoreno biće, u svemu ovisno o Bogu. Zanijekati najveću dubinu svog bića neizbježno vodi u otuđenje. Čovjek postaje stranac samom sebi.

Biti stvoren znači da dvije stvarnosti dodiruju jedna drugu: sve i ništa. Kad živimo u istini, s jedne strane dodirujemo Božje SVE, a s druge strane dodirujemo Božje SVE, a s druge strane naše vlastito NIŠTA. Osjećamo se kod kuće i u jednome i u drugome. Ovdje se uistinu ostvaruje da „bezdan doziva bezdan“ (Ps 42, 8). Potvrđujući svoj NIŠTA potvrđujemo istovremeno Božje SVE. „Ja sam NIŠTA, ti si SVE“ može postati molitva koja nas uvijek nadahnjuje i ispunjava. Ta molitva stavlja nas točno u središte stvarnosti. Ovo je središnja istina i čovjeka i mistike.

Budući da ništa u meni – osim grijeha – ne dolazi od mene, nego sve dolazi od Njega, ,,dostojno je i pravedno“ ne samo zahvaljivati za sve nego zahvaljivati sa svime. Sve u meni moralo bi biti u službi zahvaljivanja. Postajem živa žrtva zahvalnica. Moja egzistencija postaje „euharistijska“ egzistencija (euharistija = zahvaljivanje). U zahvalnosti prihvaćam sam sebe kao Božji dar. U svojoj zahvalnosti priznajem da nisam sam svoj vlastiti proizvod nego „Tvojih ruku djelo“: „Ja sam Tvoj“.

O, kada bismo shvatili i razumjeli kakva je to sloboda i kakva je to radost, da, kakvo je to blaženstvo biti potpuno ovisan o Bogu, biti Njegov bez ikakvih ograničenja. Mi sve poduzimamo kako bismo bili potpuno neovisni. Ali tek u potpunoj ovisnosti o Bogu, dolazimo do mira i spokoja. Ne htjeti biti ovisan o Bogu, potpuna je ludost. Odbaciti svoju ovisnost o Bogu isto je kao učiniti samoubojstvo.

U izvještaju o stvaranju vidimo kako čovjek nakon pada u grijeh – koji se sastojao upravo u neprihvaćanju svoje ovisnosti o Bogu – više ne zna tko je. Sam sebi izgleda čudno i neobično. Njegova golotinja postaje problem. Čovjek više nije kod kuće, kod sebe sama. Stidi se što je takav kakav jest.

Da me Bog stvorio, istina je koja nikad neće potpuno ovladati mnome ili koju ću ja do kraja shvatiti. Bog me stvorio a to znači da je On htio da ja postojim. Zašto je On to htio? Ne radi toga da bi On imao neku korist od toga, niti zato što sam mu potreban, nego samo zato što me ljubi. Moji su korijeni u Bogu. Njemu pripadam, ne kao što polica pripada stolaru nego kao što dvoje koji se vole pripadaju jedno drugome. Nažalost, ovdje ljubav najčešće dolazi samo s jedne strane, s Božje strane. A kako bi to sve drugačije izgledalo kada bismo češće razmišljali o prvim riječima Vjerovanja, da je Bog Stvoritelj neba i zemlje, a to znači i moj Stvoritelj!

Velike vjerske istine imaju dvije vlastitosti: one su jednostavne i nedokučive (neshvatljive). Jednostavne su i stoga dostupne svima. Čovjek ne mora biti pametan ili studirati teologiju da bi ih shvatio. Dovoljno je da ima čisto srce. Ali istovremeno su istine duboki ponor ili bezdan da im nitko ne može dokučiti dno. O tome da sam Božje stvorenje mogu razmišljati do beskonačnosti, mogu se izložiti Božjoj stvaralačkoj ljubavi, uvijek više, uvijek dublje, sve više osjećati stvarnost da me Bog htio, stalno iznova prihvaćati svoje postojanje iz Božjih ruku. Sve dok mi jednoga dana možda ne bude dano da se moje oči otvore i da mogu iskusiti kako Njegov stvaralački pogled počiva na meni, da ja postajem i postojim zahvaljujući ovome pogledu.

Iz knjige Wilfrida Stinissena, OCD „Istinski čovjek – knjiga o stvaranju i svetosti“. Izdavač: Naklada sv. Antuna.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh