Foto: Shutterstock

Zašto je Bog izabrao običnu hranu kao oblik euharistijskog prinosa samoga sebe za sve nas? Zašto nije naložio da se prinosi sapun, odjeća, žaruljice ili svijeće, a ne kruh i vino? Mnogo je razloga, a među njima i ovaj: upravo s pomoću hrane nasićujemo duhovnu glad. Ispijamo i izjedamo vlastitu prazninu. Čovjek izjeda nedostatak nade i tugu zbog gubitka Boga. Gubitak je voljene osobe „depresogen“, tim više gubitak same Ljubavi vodi u depresiju duha koju čovjek na svaki način pokušava nadoknaditi. Od tuge zbog „preminuća“ Božje prisutnosti pribjegavamo specifičnim karminama: prežderavanju i pijanstvu.

Neki hranom način pokušavaju zadovoljiti svoje duhovne potrebe…

Na povratku s groblja, nakon što sahrane voljenu osobu, ožalošćeni se okupljaju oko stola i jedu i piju, ispunjavajući prazninu za nekim koga su izgubili. Besmislena ugoda na trenutak ublažava neugodnu duhovnu prazninu. Imaš li poremećaj u prehrani? Prežderavaš li se, piješ ili se prejedaš slatkišima? Primijetio sam da su mnogi koje sam upoznao, a koji su se prejedali slatkišima, na taj način bježali od svojevrsne bljutavosti, kojoj su sami bili uzrok. Kada je čovjek sam sebi bljutav, traži profinjene i ukusne osjećaje. Osjećaš li neodoljivu potrebu i glad za svime što ti dođe pod ruku? Svi jedemo, ali nekima hrana ima više nego simbolično značenje – ona im je nadomjestak za ljubav, osjećaje, prihvaćanje. Neki ljudi na taj način pokušavaju zadovoljiti svoje duhovne potrebe. Hrana nekima može poslužiti kako bi zatomili osjećaj gladi za ljubavlju. Ljudi koji bježe od osjećaja ponekad nose ružne uspomene na majčino natjeravanje da nešto pojedu. Mnoge majke radije šopaju djecu hranom nego ih obasipaju ljubavlju. Neke od njih radije se satima zabavljaju kuhanjem ručka nego vlastitom djecom. U takvu domu vlada umjetna atmosfera, iako se čini da je idealna. Jednak odnos možemo graditi s Bogom. Udaljujemo se od njega i tada nam ostaje samo jedno: otvoriti hladnjak, kupiti bocu kakva pića i dohvatiti se čipsa ili grčke salate. Oni koji osjećaju veliku bljutavost uzrokovanu velikom gorčinom i nesklonošću prema samima sebi pokušavaju nadvladati taj osjećaj jedući previše slatkiša ili profinjenim okusima.

Vrlo je velik broj ljudi koji uopće nisu svjesni da im je vlastiti trbuh postao bogom. Razlog je jednostavan – njihova nutrina nije ispunjena Božjom ljubavlju

Vrlo je velik broj ljudi koji uopće nisu svjesni da im je vlastiti trbuh postao bogom. Razlog je jednostavan – njihova nutrina nije ispunjena Božjom ljubavlju. Unutarnja pustoš traži svoje ispunjenje, ali kako ne znamo ljubiti Boga ili prihvatiti njegovu ljubav, odjeljujemo se od njegove ljubavi i ne preostaje nam ništa drugo doli pivo, čips, kotleti, salate, kulinarske orgije, prikupljanje predmeta, odjeća, ploče, filmovi – kako bismo na taj način nadomjestili gubitak Boga. Jednostavno rečeno – karmine nakon Božjeg „odlaska“. Praznina koju on ostavlja izaziva u nama očajanje, beznadnost, tugu. Osjećamo se bezvrijedni i nevažni. Nevažnost je moguće nadoknaditi „vagom“. Debljamo se hranom i pićem kako bismo se osjećali važno – značajno. Osjećajući se bezvrijedno, neispunjeno bilo kojom dragocjenom prisutnošću, izlažemo se ranjavanju i postajemo neosjetljivi na tuđu izranjenost. Nepomireni u sebi lako ulazimo u konflikte s drugima. Takva situacija rađa potrebu utažiti potrebe svoga tijela – a otuda je kratak put prema ovisnosti. Početak je u prežderavanju, a završetak u klanjanju vlastitu tijelu. Ako izgubimo živi osjećaj Božje prisutnosti, sve nam može postati božanstvo.

Naše su molitve, euharistija, meditacije i klanjanja takvi da odmah nakon njih osjećamo olakšanje i trčimo pred hladnjak ili televiziju. Kao da se nismo ispunili Bogom, već smo ga mimoišli

Može nam se dogoditi da nam ništa nije važnije od samih sebe! Do rješenja dolazi u trenutku odluke: brinuti se za svoj trbuh ili za Boga? Zadajmo posljednji udarac oštricom Riječi u samo središte straha za same sebe, koji nas tjera ispuniti se bilo čim što nije Božja prisutnost. Malahija govori da Bogu prinosimo nevažne, hrome i bolesne žrtve (Mal 1,6-14). Naše su molitve, euharistija, meditacije i klanjanja takvi da odmah nakon njih osjećamo olakšanje i trčimo pred hladnjak ili televiziju. Kao da se nismo ispunili Bogom, već smo ga mimoišli. Odgovori sam sebi iskreno, što ti čini veće zadovoljstvo: euharistija ili sjedenje u fotelji pred televizorom s kavom u ruci? Kada bi ti rekli da pojedeš krvavu nedovoljno pečenu svinjetinu nabrzinu zgotovljenu, a k tome i zaraženu, sigurno bi se naljutio. Kako stojimo s duhovnom konzumacijom molitve ili euharistijske hrane? Trebaš biti svjestan svoga konfliktnog stanja. Na čijoj strani želiš biti? (…)

Je li Bog tvoja nada, radost, tvoje ispunjenje? Hrani li te i siti njegova riječi? Jesi li radostan dok prebivaš s Bogom? Ako da, onda je u tebi nada za život vječni. U borbi za Kraljevstvo treba biti onaj koji se laktari u svađi s vlastitom žudnjom, onaj koji usprkos osjetilnim navikama postaje plijenom Duha. (…)

Iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima” autora patera Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.