Istina oslobađa i daruje mir – zato je vrijedna (svakog) truda

Jedan je autor tvrdio da želi da mu Boga ne objavi svijet, već Duh Sveti. To je ona priča o oslobađanju od krivih slika o Bogu. Zapravo se u životu svakog čovjeka, pa bio on i nevjernik, tijekom cijela njegova životna vijeka događa smjena starih slika i obrazaca s novima, koji se čine ispravnijima i koji možda barem djelomično rješavaju nedostatke koje stari obrasci nisu mogli riješiti. Ruski pisac i liječnik Čehov tvrdio je čak da se drugi, zreli dio čovjekova života sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je do tog trenutka čovjek stekao. Pa ipak, čovjekova težnja za objavama Duha Svetoga drugačija je i to iz razloga što je tada čovjek doveden do istine, koja, i slučaju da je teška, ipak na kraju (nakon mogućih poteškoća) oslobađa i daruje mir čovjekovu duhu.

Zašto teško odustajemo od svojih pogrešnih slika o Bogu

No zašto nam je naposljetku tako teško započeti promjenu? Pokušajmo zamisliti te krive obrasce i postupke kao alate koji su nam služili dugi niz godina, uz koje smo se vrlo vjerojatno jako vezali. Kao i u kakvom od zanata možda smo obavili mnogo poslova tim svojim alatima, pa čak i pomislili kako su nam nezamjenjivi. Uzmimo za primjer kulinarsko umijeće. Svaki će kuhar vrlo spremno znati odgovoriti na pitanje od kojih bi alata mogao lakše odustati, a od kojih pak mnogo teže. I u životu svakog čovjeka, životu koji je sam po sebi umijeće, umijeće nad svim ostalima zapravo, ima takvih „alata” od kojih teško odustajemo. Jer kao i u kuhanju, čini nam se da smo uz njihovu pomoć nekoć i postigli nešto. Njima smo usmjeravali vlastiti život, kuhali ideje i životne planove, tražili savršen spoj svih životnih okusa, a sve s namjerom da osjetimo kako vladamo tim umijećem življenja. U slučaju kuhanja kuhar vjerojatno brzo odredi koji su mu alati najzahvalniji i njih se više ne odriče. Eventualno može tražiti neke druge varijante tih istih alata. Ili će s vremenom primjerice nož otupjeti, pa će ga jednostavno naoštriti i tako riješiti svoj problem. U životu je ipak stvar kompleksnija, budući da nam određeni „alati” mogu postati iznimno važni ne zbog toga što su sami po sebi korisni i dobri, već samo zato što nismo znali za bolje, ili smo postali robovi tih krivih alata i sada nam je teško ispraviti se i naučiti ispravan način! (Kao jedan od primjera navedimo strah od Boga kod djece, koji nije dar Duha Svetoga već posljedica krivog pristupa roditelja koji su prečesto strašili djecu tvrdnjom da će ih Bog kazniti budu li nešto učinili.) Kao kad bismo s nekim slikama ili životnim obrascima koje koristimo uzimali noževe koji su predodređeni da otupe i koje više nećemo moći naoštriti, no ne shvatimo to tako brzo. Takvi bi noževi na kraju svejedno bili za baciti. Ali spoznaja da ih se moramo riješiti može ubrzo postati velik problem, čak i u slučaju da već pokraj sebe imamo neki drugi, oštriji nož, jer smo previše usmjereni na žaljenje zbog tupog noža, koji nam očigledno više ne daje zadovoljavajuće rezultate ili s kojim smo se, još i gore, čak i ozlijedili.

Često shvatimo da se trebamo mijenjati tek kada nastupe problemi

U slučaju da se kuharov alat ošteti, pa bio on i omiljen među alatima, taj bi kuhar bio primoran zamijeniti ga. Na neki je način tako i s promjenom krivih obrazaca: često shvatimo da se trebamo mijenjati tek kada nastupe problemi. Kao kad je čovjek primoran odmoriti se jer nije znao stati na vrijeme s aktivnostima. Tada bi mu odmor bio nužan, no možda i ne baš najugodniji, s obzirom na to da bi tek tada mogao shvatiti koliko se je zaista iscrpio. No i da nam se dogode takve životne slomljenosti, vjerujmo da je Bog uz nas i da bismo upravo nakon takvih epizoda slomljenosti mogli mirnije uvidjeti da je potrebno da se mijenjamo ali i početi smatrati takvu promjenu normalnom i dobrom, pa čak i poželjnom. Proces spoznavanja potrebe za vlastitom promjenom može na početku biti i veoma bolan, jer ćemo noževe koji su nam se činili oštri, ali koji su unaprijed bili određeni samo za relativno kratko trajanje, najlakše koristiti dok je oštrica još izražena, a najteže na kraju, kada ćemo možda ulagati i puno truda, a rezultati će se jedva moći zamijetiti; a to jest upravo trenutak kada počinjemo sve jasnije shvaćati da nam „ne ide” i kada nastupaju poteškoće koje nam priječe da prihvatimo novost u vlastiti život. No ako se prisjetimo izjave s početka teksta i čovjekove želje za objavama Duha Svetoga i shvatimo da je ta želja zrcalni odraz Boga koji se želi objaviti čovjeku: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas”, valja nam vjerovati kako nas Bog želi uvesti u istinu koja oslobađa i kako bolni trenutci neće ostati zauvijek. Uz Božju pomoć slomljenost i žaljenje postupno će iščezavati, ostavljajući mjesta slobodi i novom životnom poletu.

Duh Sveti ‒ pomoć na našem putu do pune istine

Nedavno sam upoznala mladu ženu koja pomaže svome suprugu u poslu, ali od kuće, tako da je njihova dvogodišnja kćer kod kuće s mamom. Budući da trenutno dijelimo istu odluku u vezi odgoja tako male djece, imamo sličan svakodnevni raspored i naša su druženja s vremenom počela biti učestalija. To je ujedno bila i prigoda da se naša djeca druže i da razmijenimo iskustva. Na samom početku naših druženja primijetila sam da ova majka ima naviku komentirati sve događaje pred djevojčicom, upravo onda kad se dogode, i lijepe ali i manje lijepe, nepredvidljive događaje, pa čak i pogreške tuđe djece pred njihovim mamama, zapravo sve ono na što dječje iskustvo još nije naišlo. Majku na takvo što zasigurno potiče ljubav i ta je prilika i meni bila poticaj da razmislim o nečemu. Naime, bila bi prava šteta da majka to ne učini kada osjeti poticaj zbog recimo ljudskih obzira, zbog straha da ju djevojčica neće razumjeti ili pak straha da će se sama krivo izraziti. Majka će jednako tako zasigurno sadržaj koji želi prenijeti svojoj kćeri primijeniti njezinoj dobi. I u svemu tome, nad nerazumijevanjima okoline ali i nerazumijevanjima same djevojčice ili pak nenalaženju pravih riječi, pobijedit će ljubav. Naša ljudska ljubav itekako zna zakazati, ali Božja „ljubav sve pokriva”!!! Ta slika majke koja igra ulogu nekakvog „filtera” između svijeta i djevojčice, ali i spomen o Božjoj ljubavi koja nikada ne može zakazati ili pogriješiti, vraća nas izjavi s početka teksta. Duh Sveti je poput te majke koja ne odustaje od svoje djevojčice, pa čak i kada ju djevojčica ne razumije, ona opet pokušava naći način kako da dopre do nje. U protivnom bi se slučaju svijet dječjim očima mogao dojmiti itekako zastrašujućim ili jednostavno nerazumljivim. (Kasnije se uloge možda i izokrenu, pa u tinejdžerskim godinama filter, između djeteta i roditelja, postane svijet. Tu ulogu svijet i želi dodijeliti samome sebi, koristeći prirodan i dobar poriv za sazrijevanjem kod djeteta, ali pretvarajući ga u jednu vrstu ovisnosti, umjesto da dovodi dijete do željene slobode. Jedan je autor to rado nazivao „prodavanjem bunta tinejdžerima”.)

Duh Sveti vodi svakog vjernika prema slobodi, poput majke koja je potrebna djetetu, ali poštuje djetetovu slobodu. Ona se ne nameće, ne zamjenjuje dijete, već ga uči iz ljubavi. Duh Sveti je Duh Božji, on jest Ljubav! Našu ranjenost i vrtloge emocija može izliječiti Bog, ulijevajući ljubav u naše duše, kad mu se otvorimo i priznamo da smo ranjeni i da računamo na pomoć, jer sami više ne znamo što bismo. Ljubav izgoni strah, sjetimo se Prve Ivanove poslanice! To je dakle Božji odgovor na našu slomljenost te na naš strah pred neizvjesnošću, koji se je uvukao u nas upravo kada više nismo imali snage niti smo znali kako dalje. Upravo bi zato Duh Sveti trebao postati taj filter između svijeta i svakog vjernika. Zbog njega smo jaki i u nevoljama, kao što dijete osjeća sigurnost jer je majka pokraj njega kada nešto ne razumije ili ga nešto plaši. To ipak ne znači da ćemo stalno osjećati utjehu, ili da ćemo uvijek sve moći ispravno protumačiti i razumjeti, kao što ni dijete ne uspije sve shvatiti samo jednim razgovorom…

Gdje je Bog kad nam se čini da nas je napustio

No kako bismo povjerovali da nas Bog ne želi napustiti u našoj slomljenosti i izgubljenosti, nego upravo suprotno – želi nam pomoći da se izdignemo iz životnih problema i na taj način ojačamo (pa i kada uopće ne shvaćamo na koji će način to izvesti u našem životu kroz iskustva trpljenja koja nam je život donio) – zamijenimo metafore i slike kuhara i majke sa stvarnim događajem iz Staroga zavjeta. I to upravo s događajem u pustinji (kako prikladno!).

Zamislimo te jadne Izraelce! U Knjizi Brojeva stoji kako su Izraelci bili na pragu Obećane zemlje kad ih Bog, umjesto da ih je onamo uveo, šalje u pustinju. Površnim pristupom mogli bismo okriviti ili same Izraelce (sebe same kada se dogode pustinje u našem životu) ili pak Boga. I to je ono što ponekad zbog svoje slomljenosti činimo u vlastitom životu. Ili nastojimo „požuriti” Boga, ili smo samo usmjereni na krivnju prema sebi, pa onda kao nusprodukt te krivnje izgubimo mir i počnemo panično tražiti bilo kakvo rješenje. Valja razumjeti da bi nas Bog odmah htio izvesti iz naših poteškoća ali mi jednostavno nekada nismo na to spremni; Bog jednako tako nije paničar: sjetimo se različitih stavova Isusa i učenika prigodom oluje na moru. Isus smiruje učenike i potiče ih da vjeruju, a ne da hitno i u panici traže rješenje zbog opasne situacije u kojoj su se našli. Kroz pustinju, dakle, moramo hodati mirno!

Drugi zaključak koji moramo donijeti, i to svaki čovjek osobno, jest taj da Bog ne napušta Izraelce kada ih šalje u pustinju, odnosno da ne napušta nas u našim životnim pustinjama. On ih vodi prema Obećanoj zemlji upravo kroz tu pustinju. I u našim životima može nam se ponekad činiti kao da je odjednom Bog nestao, ali moramo vjerovati da Bog čini isto što i s Izraelcima – vodi nas prema velikome daru, prema onome za čim vapi cijelo naše biće jer je spoznalo da mu nedostaje upravo to.

Darovi koje ti je Bog namijenio već te čekaju – On radi na tebi kako bi te osposobio da ih primiš!

Put itekako može na kraju ispasti zavojitiji naspram našeg idealno zamišljenog puta. To je kao kad učitelj ima pred sobom cilj nastave i pritom vrlo dobro zna kamo treba dovesti svoje učenike. No put neće ovisiti samo o učiteljevoj želji da prenese nove spoznaje svojim učenicima nego i o predznanju samih učenika. Na početku će učitelj malo „testirati” njihovo znanje, krenut će možda na sigurno, „dovesti ih na prag Obećane zemlje”, odnosno na prag usvajanja novog znanja, a onda će se uvjeriti da ne znaju ono što bi svakako trebali znati kako bi s razumijevanjem mogli usvojiti nove lekcije. Upravo zbog takvog uvida svoje učenike neće neko vrijeme voditi prema naprijed, nego će ih početi vraćati natrag, u „pustinju”!!! Ali cilj ostaje! Darovi koje ti je Bog namijenio već te čekaju, a Bog, ako mu vjeruješ da te neće prevariti ili još više od njih udaljiti, već radi na tebi kako bi te osposobio da ih primiš!

Ponekad su upravo bolna iskustva pustinje potrebna kako bismo ojačali svoju vjeru u Boga, kako bismo se riješili krivih slika o Bogu, kako bismo zadobili onu jakost koja nije tek naizgled jakost zato što većina toga u životu ide dobro, već je stvarni dar od Boga koji čini da napredujemo i u najnezahvalnijim i najneuglednijim uvjetima, kakvi su upravo oni u pustinji. Zato shvatimo da i kad Učitelj shvati koliko je mnogo „rupa” u znanju nas učenika, neće se ustručavati vratiti se i na same osnove, pa čak i u slučaju da to izazove sram i poniženje kod tih istih učenika. Tako je moguće da se stalno vraćamo na neke rane i poteškoće iz prošlosti: tek što pomislimo da smo jači – opet padnemo. No ne trebamo misliti da time nazadujemo. Pokušajmo shvatiti to kao izazov. Kao razdoblje koje neće opustošiti naše živote već koje od nas zahtijeva da postanemo ponizni i puni povjerenja, poput učenika koji vjeruje svome učitelju, i shvaća da je potrebno da on, učenik i njegov učitelj, zajedno ponove određeno gradivo!