Vjera i znanost

O METODI KOJOM SE TREBAO LIJEČITI MALI CHARLIE GARD // Genski inženjering ili CRISPR metoda: koristi se za pozitivne ciljeve, ali, nažalost, i u etički upitne svrh

Genski inženjering ili CRISPR metoda: koristi se za pozitivne ciljeve, ali, nažalost, i u etički upitne svrhe

Charlie, to sitno dijete i njegova gorka sudbina sve su nas potaknuli na razmišljanje. Fenomen koji se razvio oko njega više ne možemo i ne smijemo gurati pod tepih. Nemamo izgovora da se to nas ne tiče. U mnogima od nas rodilo se teško i kompleksno pitanje koje je usađeno u samu našu ljudsku srž, bilo da smo liječnici ili laici: Što smijemo, a što ne smijemo učiniti? 

Dječačić Charlie

Proteklih smo mjeseci u medijima pratili tužnu i grčevitu borbu britanskoga bračnog para za svoje bolesno djetešce. Njihov dječačić Charlie Gard rođen je s prirođenom bolešću kromosoma za koju u ovo današnje vrijeme još nema djelotvornoga lijeka. Upornost i strast njegovih roditelja sve nas je zadivila. Snaga pak hladne birokracije, lišene svake empatije, sve nas je zastrašila. Za spas ovoga djeteta na noge su se digli apsolutni svjetski autoriteti poput pape Franje i Donalda Trumpa. Vatikanska papina dječja bolnice Bambino Jesu bila je spremna primiti dijete na liječenje. Američki kongres ponudio je trajni boravak toj nesretnoj obitelji. 


Sve bijaše uzaludno, naizgled. Mali je Charlie izgubio bitku. No, on nije nestao. Pretvoren je u tanki snopić nježnoga i drhtavoga svjetla koje je, ipak, neuništivo prisutno u ovom silnom svjetskom i civilizacijskom povodnju tuge, zastrašenosti i nemoći. U svojoj patnji Charlie je opstao i izrastao; doduše na jedan posve drugačiji način. Opstao je, onako malen, kao veliki znak upozorenja, kao veliki uskličnik. Opstao je i kao veliko pitanje svih nas, kao snažni maleni svjedok kojega iz naše sadašnje zbilje nije moguće ukloniti. 

To sitno dijete i njegova gorka sudbina sve su nas potaknuli na razmišljanje. Fenomen koji se razvio oko njega više ne možemo i ne smijemo gurati pod tepih. Nemamo izgovora da se to nas ne tiče. U mnogima od nas rodilo se teško i kompleksno pitanje koje je usađeno u samu našu ljudsku srž, bilo da smo liječnici ili laici: Što smijemo, a što ne smijemo učiniti? 

Smijemo li se igrati Boga

Gdje je Bog u cijelom ovom zbivanju? Gdje je u svemu ovome čovjek-znanstvenik? Što znači biti Božji suradnik, a što znači djelovati umjesto Boga? Tko to ima pravo popravljati život i dotjerivati buduće čovječanstvo?  

Tko ima dopuštenje birati među nama samo zdrave, sposobne, lijepe i poželjne? Postavljaju se pitanja: što će biti s onima koji to nisu? Čija su oni djeca, ako smo svi djeca istoga Boga? Smijemo li se uopće – igrati Boga? 

U mozgovima znanstvenika javlja se i želja da se odvoji uspješno od neuspješnog, zdravo od bolesnog…

Razmotajmo unatrag film o razvoju medicine: od najranijih vremena čovjek je instinktivno spoznavao ljekovitost trava i minerala, topline i hladnoće i njima se liječio. Onda nadolazi doba oštrica (kamenih, metalnih, staklenih) kojima naši preci vješto rukuju i operirajući liječe bolesnike. Slijedi vrijeme kemije, laboratorijskih analiza i istraživanja koje bolesnicima nudi razne lijekove. Ovo novo doba pomoću suvremene tehnologije prodire sve dublje u neiscrpno područje koje zovemo – ljudsko tijelo. Prodire u – organe, u – ljudsku stanicu, pa još dublje – u jezgru ljudske stanice, pa još dublje – u gene, pa još dublje – u biološke tvari koje čine strukturu gena, pa još dublje – u molekule, pa još dublje – u atome koji sačinjavaju nas i prirodu oko nas. 

Silna strast kojom se želi otkriti skriveni zgusnuti koncentrat života u ljudskoj stanici sveukupni je pokretač suvremene medicine. Istovremeno se u mozgovima znanstvenika javlja i želja da se odvoji uspješno od neuspješnog, zdravo od bolesnog… 

Često čitamo kako su znanstvenici pronašli u prirodi to i to: bilo bi bolje reći da su oni tek očitali ili otkrili ono što već odavno u našem svijetu postoji i uspješno funkcionira. Sva takozvana nova otkrića samo su uspješno brisanje prašine sa stakala naočala kroz koje mi, ljudi današnjice, promatramo makrosvijet oko sebe i mikrosvijet u sebi. 

Što je CRISPR metoda

Znanstvenici su u prirodi uvidjeli sljedeće: ako zdravu bakteriju napadne virus i naseli se u nju, ona može oboljeti ili se od njega obraniti. Ako bakterija posjeduje vlastitu otpornost prema virusu, ostat će zdrava. Složeni mehanizam stvaranja bakterijske otpornosti zove se CRISPR mehanizam ili metoda. Najbrži među znanstvenicima poželjeli su sagledati taj model, proučiti ga, preslikati i primijeniti kao način za liječenje pojedinih negativnih obilježja na biljkama, životinjama ili ljudima. 

Da bismo to bolje razumjeli, trebamo se spustiti u najdublje dijelove prirode. Tako dolazimo do bjelančevina koje su građevni materijal za sve žive strukture. 

Prirodna samoobrana bakterije

Jedna od bjelančevina živoga svijeta zove se Cas 9. Ona se nalazi u srži bakterije i ima sposobnost pretražiti virus koji se ušuljao u bakteriju te razoriti njegove gene. Na taj način ona postaje – ubojica virusa. Taj mehanizam znanstvenici su uspjeli preslikati i primijeniti na pojedine biljke i životinje. To je princip tzv. genskog inženjeringa.  

Bjelančevina Cas 9 ne uspijeva samo uništiti virus. Ona može virusu fizički „ukrasti” dio njegovih bjelančevina i ugraditi ih u svoju nutrinu. Na taj način bakterija može zapamtiti virusove karakteristike. Kad isti virus ponovo napadne bakteriju, ona ga „prepozna”. To znači da je ona već „cijepljena” protiv njega i ima spreman svoj obrambeni (protuvirusni) mehanizam. 

Princip cijepljenja

Princip svakog cijepljenja je sljedeći: kad zdravu osobu cijepimo protiv neke određene bolesti, mi joj namjerno unesemo u tijelo (injekcijom u mišić ili kapljicom tekućine na jezik) vrlo malu količinu uzročnika te bolesti. Time potaknemo organizam (životinjski ili ljudski) na stvaranje otpornosti protiv navedene bolesti. Ako se nakon cijepljenja životinja ili osoba zaraze takvom bolešću, u njima već postoji spremna otpornost i tada bolest neće biti teška ili pogubna. 

Etička pitanja

CRISPR metoda se može koristiti za pozitivne ciljeve: npr. za olakšavanje ili otklanjanje nekih bolesti. Ako bi se koristila na ljudima, bilo bi moguće dizajnirati čovjeka s, npr. čvršćim kostima, zdravijim organima, zdravijom krvi ili povećanim mogućnostima. No, pri tome isplivavaju na površinu etička pitanja: Smijemo li učiniti sve ono što tehnički možemo učiniti? Hoće li takav, potencijalno novi čovjek biti u skladu s Božjom zamisli? Nećemo li takvom metodom zadrijeti u stvaranje čovjeka? Nećemo li se time iz pozicije Božjega suradnika premetnuti u novu poziciju i postati stvaratelji umjesto Boga? 

Genski inženjering: pozitivna, negativna i skrivena eugenika

Današnji čovjek dopro je svojom tehnologijom do biljne, životinjske i ljudske stanice, čak do njezine jezgre. U jezgri stanice nalaze se kromosomi; to su sitni končići koji nose na sebi sve biljege, tzv. gene svih nasljednih osobina pojedine jedinke. Znanost koja se bavi intervencijama na genima zove se eugenika. U svijetu postoje tri vrste znanstvenika koji proučavaju gene na kromosomima: jedni se bave pozitivnom eugenikom (= poboljšanjem npr. ljudske vrste), drugi negativnom eugenikom (= npr. uklanjanjem svih onih budućih ljudi koji neće imati karakteristike savršenih), a treći se bave skrivenom ili kriptoeugenikom (= skrivenim istraživanjima koja nisu pod nadzorom ni moralista ni bioetičara). 

Rub između realnosti i težnje za poboljšanjem biološke vrste može biti vrlo delikatan, oštar, sklizak, opasan i dalekosežan. 

U razvoj genskog inženjeringa ulažu se velike svote novca. Dva američka istraživačka tima došla su čak do sudišta, jer se nisu mogla usuglasiti oko činjenice tko je prvi otkrio navedenu metodu, patentirao je i obilježio svojim pečatom. Tu se ne radi toliko o znanstveničkoj sujeti, koliko o ogromnom novcu koji bogati ulažu u takva istraživanja. Bogati su, naime, uvjereni da bi pomoću te metode mogli mnogo profitirati. Bogatašima-ulagačima je u 99 % slučajeva poticajni faktor za ulaganje – njihova zarada. Tek u vrlo malom postotku poticaj je filantropija, tj. ljubav prema čovjeku.  

Uporabom CRISPR metode može se ispraviti grešku na bolesnom genu, tj. na bjelančevini od koje je on sagrađen. To se već uvelike primjenjuje u proizvodnji genski preinačenog kukuruza, soje, riže, gljiva i ostalih žitarica. U životinjskom svijetu mogu se već proizvesti komarci koji neće prenositi malariju, goveda bez rogova ili minijaturni psići. 

Umjetna inteligencija i samoupravljajući roboti u medicini

Kad radeći na tipkovnici računala upišemo krivo slovo, računalo će sâmo ispraviti našu pravopisnu pogrešku; ono je naime tako programirano; u našu korist. 

Danas su već i kod nas u Hrvatskoj u operacijske dvorane ušli – roboti kao operateri. Oni su programirani tako da, uz nadzor stručnjaka, operiraju mozak većom preciznošću nego ruka živoga operatera; u našu korist. 

Negativna eugenika – kontrola rađanja

U staroj Grčkoj pitanje rađanja kontrolirala je isključivo država. Zato se moralo slabu i oštećenu novorođenčad ostavljati izloženu na planini Tajget, kako ona ne bi svojim odrastanjem i množenjem pokvarila i oslabila grčki narod. 

U 19. stoljeću britanski su znanstvenici prorekli da će slabi, nemoćni ili hendikepirani ljudi biti imenovani neprijateljima države, tj. postat će nepoželjni. To se ubrzo i obistinilo. Takvima je doista bilo zabranjeno sklapanje braka, kako ne bi umnožavali ukupni broj hendikepiranih. U to vrijeme mnoge su države poput SAD-a, Njemačke, Kanade, Australije, Norveške, Finske, Estonije, Švicarske i Islanda prakticirale negativnu eugeniku, tj. selekciju na cijelim skupinama svojih nesavršenih sugrađana. To se čak radilo protiv volje tih nesretnih ljudi, a često i mimo njihova znanja. 

Opasnosti metode

CRISPR metoda osim prednosti nosi sa sobom i opasnost ili rizik. Na više strana svijeta ona se primjenjuje i na ljudskim embrijima. Time su etički problemi dosegli sve naše umove. Ti će se problemi još više produbiti s pokusima na spolnim ljudskim stanicama. Tehnološkim zadiranjem u spolnu stanicu moguće je proizvesti djelotvorne (bilo pozitivne, bilo negativne) efekte. No oni će se manifestirati i na svim kasnijim generacijama koje će proizaći iz te „tretirane” spolne stanice. Tu pak počinje opasna igra s budućnošću čovječanstva. 

Budućnost u riziku

Dosezi modernosti mnogostruko i čvrsto obujmljuju nas sa svih strana. U opasnosti smo da s nečistom vodom iz korita u kojoj kupamo svoje dijete izbacimo i sâmo dijete. U tom bi nam slučaju ostalo tek korito, kao spomen da smo uopće imali dijete koje smo htjeli – očistiti i osvježiti. 

Valja zapamtiti

Čovjek ne može stvoriti novoga čovjeka. On ga (tek) rađa. 

A čovjekov je jedini pravi stvoritelj – samo Bog. 

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh