Foto: Shutterstock

Mnogi očevi i majke itekako znaju o čemu pišem…

Znam čovjeka koji se često zna probuditi usred noći. Kad se probudi, pogleda na sat i sjeti se da njegov maloljetni sin nije kod kuće, iako je već odavno prošla ponoć. Posljednjih nekoliko godina njih su se dvojica gotovo potpuno otuđili. Njegov je sin odlučio pronaći društvo u kojem će se osjećati bolje i u kojem će moći raditi sve ono što mu u obitelji nije dozvoljeno.

Kad je otac shvatio da je izgubio sina, već je bilo kasno. Nikakva uvjeravanja, nikakvi pokušaji razgovora više nisu donosili ploda, čak dapače, svaki takav pokušaj još ih je više udaljavao. No sin se nije samo udaljio od obitelji već i od Boga. Prestao je ići u crkvu, prestao je moliti. Njegov život postali su njegovi prijatelji, cigarete, alkohol, droga i sve drugo što svijet nudi mladim ljudima.

No što mi roditelji možemo dati svojoj djeci? Možemo im dati samo ono što imamo sami, samo ono što smo primili od svojih roditelja. Ili ipak postoji još nešto?

Mnogi očevi i majke itekako znaju o čemu pišem. Mnogi se pitaju gdje su pogriješili. Gotovo svi se možemo složiti u tome da u današnjem vremenu i načinu života svojoj djeci ne dajemo dovoljno pažnje, dovoljno vremena. Ne trudimo se dovoljno ih upoznati i razumjeti. Svaki otac i majka htjeli bi svojem djetetu dati najbolje što imaju, htjeli bi da njihovo dijete bude sretno i, konačno, htjeli bi da njihovo dijete bude uz njih; htjeli bi dijeliti svakodnevni zajednički život s njima. Svaki bi roditelj vjernik htio da se njegovo dijete pouzdaje u Boga i da nakon ovozemaljskog života završi u raju.

No što mi roditelji možemo dati svojoj djeci? Možemo im dati samo ono što imamo sami, samo ono što smo primili od svojih roditelja. Ili ipak postoji još nešto? Da, postoji. Možemo im dati ono, što za njih primimo od Boga. Ako zaista srcem u to vjerujemo.

Traži se ‘netko’

Nedavno se je taj čovjek, moj prijatelj, probudio i pomislio kako bi bilo dobro kad bi njegovu sinu prišao netko tko bi mogao doprijeti do njegova srca, netko kome bi njegov sin bio toliko važan da se potrudi učiniti sve da ga vrati na pravi put. Taj ‘netko’ morao bi biti neka nesebična osoba kojoj je stalo do onih koji će otići u propast. Taj bi ‘netko’ vjerojatno trebao biti poslušan poticajima Duha Svetoga.

Sjetio se je kako je čudno da u trenutku kad ga Duh Sveti potakne da za nekoga nešto učini, ta ista osoba, koja mu do tada možda uopće nije bila ni najmanje važna, odjednom postaje važna, odjednom se…

Da, moj se je prijatelj sjetio koliko je puta njega osobno Duh Sveti potaknuo da nekome priđe i da se za neku osobu zauzme – prvo u molitvi, a zatim i u osobnim susretima. Sjetio se je kako je čudno da u trenutku kad ga Duh Sveti potakne da za nekoga nešto učini, ta ista osoba, koja mu do tada možda uopće nije bila ni najmanje važna, odjednom postaje važna, odjednom se u njemu probudi neka nutarnja povezanost s tom osobom i spreman je odvojiti dobar dio svojeg životnog rasporeda kako bi tu osobu doveo do Boga.

No otkuda dolazi ta privlačnost? Zašto je Bog izabrao baš tu osobu, pored svih onih drugih koje susrećemo i koji su možda još i potrebniji Božjeg milosrđa?! (…)

Pokušajmo si zamisliti s kojom žalošću Bog promatra svoju ljubljenu djecu koja iz bilo kojeg razloga pate, a posebno one koji su na putu u propast, one koji će završiti kao Đavlov plijen u paklu. Kako se mi osjećamo kada naša djeca umiru? Kako bismo se osjećali kad bismo znali da odlaze u pakao u kojem će biti neprestano izloženi boli, razočaranju, odbačenosti, usamljenosti, bijesu i mržnji Sotone?! Kako bismo se osjećali kad bismo znali da će nas vječno proklinjati  zato što ih nismo doveli na pravi put, što se nismo više potrudili oko njihova spasenja? (…)

Cijeli Uvodnik 127. broja mjesečnika „Book“ možete pročitati u tiskanom izdanju.

Svoj primjerak „Booka“ potražite na kioscima Tiska, ili se pretplatite (ovdje) i tako godišnje uštedite 60 kuna!

Autor: Josip Lončar; Book.hr