Foto: Roman Samborskyi, Shutterstock

SAN
Ni vječnost bez tebe ne bi bila ista

Noćas sam sanjala
Kako sam neznatna, mala…
U oceanu duša
Tek sićušna kap,
A zatim mi se u snu pokaza
Prekrasan slap…
Sanjala sam zatim sliku
Čudesnih boja,
Tek potez kistom bila je
Sva vječnost moja…
Potom mi u san dođe
Pjesma, a u njoj nota,
I orkestar moćan,
Koji, bez nje,
Ne uspijeva svirati
Himnu života…
Sanjala sam još i kuću,
Čvrstu, pod krovom,
Ali na njemu
Tek prvi crijep…
I zidare koji,
Pred kućom novom,
Pjevaju kako život je lijep…
San se nastavi
Na ocean, nepregledan,
U njemu školjka,
U školjci tek biser jedan…
Vidjeh jasno,
Kad bi bisera nestalo,
Ništa ne bi bilo
Kao prije…
Bez bisera u školjci,
U oceanu cijelom
Nestalo bi čarolije…
Sanjala sam, na koncu,
Pred buđenje,
Glas koji viče,
Izaziva čuđenje…
Glas koji, premda slabašan,
Snažan biti stremi…
Čula sam jasno,
Kako glasno
Odzvanja baš u meni:
Ni slapa bez kapi,
Ni slike bez kista,
Poput pjesme bez note,
Ni vječnost bez tebe
Ne bi bila ista!
Ni kuće bez krova,
Ni nade u svitanja nova.
Sve bi postojalo,
A ipak, baš ničega
Ne bi bilo,
Da nije nas,
Tebe i mene,
Zapamti, moje milo!
❤️

Slavica Cvitanušić

Za Book.hr priredila A. P.