Duhovnost

VJEČNI GALILEJAC

Ni Buda, ni Sokrat ni Muhamed nisu tvrdili ovo što je za sebe rekao Isus! Jučer smo u nedjeljnom evanđelju vidjeli što Isus kaže za sebe. Sada pogledajmo što su za sebe tvrdili drugi poznati moralni učitelji svijeta: Buda, Konfucije, Lao-tze, Sokrat, Muhamed. Neki bi se mogli iznenaditi

Ni Buda, ni Sokrat ni Muhamed nisu tvrdili ovo što je za sebe rekao Isus!

Isus se povlači u pustinju, da izbjegne mnoštvu koje Ga hoće učiniti kraljem

Ovaj se prizor odvija u okolini Kafarnauma. Bilo je to idućega dana nakon što je Isus nahranio pet tisuća ljudi koji su Ga slijedili u pustinju i pred kojima se sakrio da Ga ne učine kraljem. Oni su Ga dugo tražili i kad Ga konačno nađoše na drugoj strani mora, bilo im je prvo pitanje: »Rabi! Otkuda si došao ovamo?« Naš Gospodin prijeđe preko njihova pitanja, jer ono nije na njih spadalo. Važno je za njih bilo da točno shvate čudo koje je On za njih učinio, kad im je dao kruh i ribe. Znao je da su spori u shvaćanju. Spomenuo im je što On više za njih čini, to oni više gledaju na Njega kao na materijalnog dobrotvora, a neće da vide većih duhovnih stvari, koje su iznad toga. Prianjaju jedino zemaljskom životu i kraljevstvima ovog svijeta. On će sada učiniti zadnji napor, da ih privede shvaćanju.


»Zaista, zaista vam kažem: Ne tražite me zato što ste čudesa vidjeli, nego što ste jeli hljeba i nasitili se. Starajte se ne za jelo, koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni, koje će vam dati Sin čovječji, jer ovoga potvrdi Bog Otac.« Oni Mu rekoše: »Gospodine, daj nam svagda ovaj kruh!« A Isus odgovori: »Ja sam kruh života; tko dolazi k Meni, neće ogladnjeti, i tko vjeruje u Mene, neće nikad ožednjeti.« »Ja sam Kruh živi, koji sam sišao s neba. Tko blaguje od ovoga Kruha, živjet će uvijeke i Kruh, koji ću Ja dati, Tijelo je Moje za život svijeta.« »Kao što je živi Otac poslao Mene, i Ja živim po Ocu; tko blaguje Mene; živjet će po Meni.«

Ove zadnje riječi bile su jasne i odrješite. Kao što je prije rekao da je On Put i Svjetlo, tako sada kaže, da je Život svijeta. To je i vjernicima i nevjernicima bila sablazan. On se sada izjednačio sa Životom, kako je izjednačio sebe i s Istinom. Bilo to moguće ili ne bilo, On je to rekao. Staro mrmljanje opet provali, ovaj put ne iz grube svjetine, nego iz Njegovih vlastitih učenika, koji se sablazniše nad Njegovim riječima da On dolazi s neba i da je Njegov život život svijeta.

Neki mrmljahu: »Ovo je tvrd govor, tko će ga slušati?«, a onda Ga ostave i nisu više s Njim išli. Oni su Ga ispravno shvatili, inače ih ne bi pustio da odu.

Ostadoše samo oni koji su se okupili oko Petra, kojima Isus reče: »Nećete li i otići?«

Petar, stijena, odgovori: »Gospodine, kome ćemo ići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo vjerovali i znademo, da si Ti Krist, Sin Božji.«

Nije On došao, da nam donese život, kao što nam prijatelj donosi kruh. On je Kruh, koji je Život

To je ono bitno. Budući da je On Bog, On je naš život, jer što je Bog, ako ne život ljudi? Jednakost je bila potpuna: Njegova Osoba bijaše Život. Nije On došao, da nam donese život, kao što nam prijatelj donosi kruh. On je Kruh, koji je Život. I tako je u noći prije nego je umro, učinio ono, što još nitko na samrti nije mogao učiniti. Drugi ostavljaju svoju imovinu, svoje zdravlje, svoje naslove. Ali On umirući ostavio je svoj Život jer kako ljudi mogu živjeti bez Života, koji je Bog? Biljni život, kojim se uzdržava životinjski život, ne živi na nekom drugom planetu, nego blizu životinjskog života. Životinjski život, kojim se podržava ljudski život, ne živi u nekom drugom svemiru, nego blizu onih koji ga trebaju. Tako će se Božanski život, koji je život duša, skloniti među ljude u Kruh života i u Vino, iz koga niču djevice.

Ova tri prizora i velika pouka u njima ponovljeni su u noći prije nego je On umro. Dok je naš Gospodin govorio zadnji govor svojim učenicima, prekine Ga Toma, upitavši Ga: »Kako možemo znati put?« Nato Isus odgovori: »Ja sam Put, Istina i život«.

Što su rekli o sebi Buda, Konfucije, Lao-tze, Sokrat, Muhamed

A sada pođimo natrag bilo kojem drugom moralnom učitelju svijeta kojeg je svijet ikad upoznao, i nađimo sličnu vijest. Uzmite kojegagod od njih: Budu, Konfucija, Lao-tzea, Sokrata, Muhameda ‒ svejedno kojega. Niti jedan od njih nije sebe izjednačio niti s Putem Spasenja, ili s Istinom ili Životom. Svi su oni rekli: »Ja ću pokazati put«. Ali naš Gospodin je rekao: »Ja sam Put«. Svi su oni rekli: »Reći ću ti kako ćeš doći do istine ili kako ćeš otkriti Svjetlo«, a naš Gospodin reče: »Ja sam Istina ‒ Ja sam Svjetlo svijeta«. Svi oni rekoše: »Ja ću ti pomoći da postigneš besmrtni život«; ali naš Gospodin reče: »Ja sam život«. Svaki reformator, svaki veliki mislilac, svaki propovjednik etike u svjetskoj povijesti ukazivao je na neki ideal izvan sebe. Naš Gospodin nije tako činio. On je pokazao na Sebe. Svi osnivači svjetskih religija tražili su od ljudi da gledaju na njihove sisteme, koji su bili odijeljeni od njihovih osoba. Naš Gospodin ne čini tako. On pokazuje na Svoju osobu. Alkibijad je, na primjer pitao Sokrata, što se traži od bogova. Sokrat mu reče neka čeka nekog većeg učitelja, koji će nam kazati kako ćemo se vladati pred Bogom. Sokrat nije rekao: »Gledajte na me, ja sam put«. Naprotiv, on reče: »Gledajte iza mene, onkraj mene, i izvan mene«. Postojala je razlika između učitelja i njegova sistema. A što vrijedi o Sokratu, to jednako vrijedi i o Budi. U „Knjizi Velikog Preminuća” Ananda pokušava dobiti uputu i utjehu od Bude, kad se približavao svom kraju. Buda nije rekao: »Vjeruj u mene« ili »Živi po meni«, nego odgovori: »Budi svjetlo sebi i utočište sebi«. Praktično je rekao: »Ja nisam Svjetlo. Ja nisam Istina«. To je bilo nešto izvan njega. Konfucije, veliki reformator Istoka, opetovano je sebi porekao svaku posebnu odliku. »Kako da se usudim«, reče, »svrstati se s mudracem i savršeno kreposnim čovjekom?« On je praktično rekao: »Život nije u meni. Ti su ideali različiti od moje povijesne egzistencije.« A dapače u Izraelovoj religiji, židovski su proroci bili moralni učitelji svog naroda, koji su tražili bezuvjetnu poslušnost riječima koje su govorili. Ali oni su naglašavali da njihove riječi treba poštivati ne zato što bi to bile njihove riječi, nego jer su to bile riječi Božje. Zato kod židovskih proroka nalazimo često puta izraz: »Ovako kaže Gospodin«.

Što vrijedi o prošlosti, to vrijedi i o sadašnjosti. Nema danas reformatora ili propovjednika koji bi vjerovao da je on utjelovljeni ideal. U najboljem slučaju oni će većinom reći da su oni kao putokazi koji pokazuju prema nebeskom Jeruzalemu, ali ni u kojem slučaju da su oni sam grad. U tome se Krist razlikuje od svih njih. Dok je Sokrat govorio: »Čekajte drugoga«, Krist kaže: »Ja sam tu. Sveto Pismo ispunilo se u vašim ušima«. Dok Buda odbija biti svjetlo i vodič jednom umirućem Anandi, Krist govori: »Ja sam Svjetlo svijeta«. Dok Konfucije odbija u sebi gledati personifikaciju svoga ideala bezgrešnosti, Krist kaže da je On život i Uskrsnuće. Dok su Izraelovi proroci upućivali onkraj sebe, Krist proglašuje Sebe kao Onoga koga narodi očekuju.

Idealni put Kristov jest Krist sam

Prema tome nije bilo Ideala izvan Njegova povijesnog života. On je Ideal. Nije bilo sistema izvan Njegove Osobe. Njegova Osoba je sistem. Nije bilo Puta izvan Njegova Puta, nije bilo Istine izvan Njegove Istine, nije bilo života bez Njegova života. Nije bilo ničega izvan ili onkraj Njega, jer ni Njemu nalaze svi razasuti put, istine i životi svoje središte i svoj izvor i to u tolikoj mjeri da se On usudio ustvrditi što se još nitko nije usudio tvrditi: »Bez Mene ne možete ništa učiniti. Možete kupovati i prodavati bez Mene, možete proširivati svoja gospodarstva i podizati svoje stanove bez Mene, možete graditi svoje brodove bez Mene, ali ne možete ni koraka učiniti prema Idealu, koji je Vječni Život, bez Mene, jer Ja sam taj Život. Ne možete ni Ocu ići bez Mene, jer Ja i Otac jedno smo.« Naš gladni moderni svijet mora duboko razmatrati ovu istovjetnost ideala s pravom Kristovom Osobom. Od polovine devetnaestoga stoljeća nastojala su ljudska srca živjeti od sistema: od humanitarizma, religije modernizma, religije znanosti, religije humanizma, religije ljepote, freudijanizma, teozofizma, spiritualizma, idealizma ‒ od bezbroj mješavina pljesnivog racionalizma, trulog praznovjerja, crvotočnog čaranja, ukiseljene filantropije, majmunskog simbolizma, koji kroz nekoliko prolaznih časaka učiniše ljude misterioznim misticima. Ali ove ledene apstrakcije ne mogu zadovoljiti srce, jer srce ne može živjeti od sistema Istine, ili od teorije Ljubavi, od hipoteze Života. Ljudsko srce može živjeti samo po ljubavi. Ljudsko srce može ljubiti samo jedno ‒ a to je Osoba. Povežite tu Osobu s s Putem koji treba slijediti, s Istinom koju treba poznavati, za Životom kojeg treba živjeti, i taj Put, ta Istina, i taj Život dirnut će u tisuće struna našega srca i izbaviti iz njega slatku simfoniju ljubavi.

Iz knjige „Vječni Galilejac” autora sluge Božjega nadb. Fultona J. Sheena.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh