Foto: Shutterstock

Frustracija u odnosima

Ako smo često frustrirani u našim odnosima, moramo naučiti vidjeti frustraciju kao svoga prijatelja. Frustracija je pokazatelj da je potrebno napraviti neke prilagodbe. Frustracija je ekvivalent lampice na našem automobilu koja nam pokazuje kvar motora. Ona je pokazatelj da kvaliteta vozila u kojem se nalazimo više ne zadovoljava.

Frustracija je također rezultat iznevjerenih očekivanja. Stoga je odgovor na frustraciju često prilagođavanje naših očekivanja. U kontekstu odnosa to znači da moramo razlučiti očekujemo li od nekoga da nam da ono što nije sposoban ili ne želi dati. Neki ljudi ne mogu dati, a drugi ne žele. Ostat ćemo frustrirani ako budemo neprestano očekivali da se netko tko pripada određenoj kategoriji odnosa ponaša kao da pripada nekoj drugoj kategoriji.

Ne možemo si priuštiti da radimo na autopilotu u našem društvenom životu. Moramo zastati radi refleksije kako bismo mogli biti iskreni i transparentni oko onoga što osjećamo, mislimo i vidimo u našim odnosima

Refleksija je bitan aspekt interpersonalne inteligencije. Svi mi moramo biti spremni zastati u odnosima kad je to potrebno. Ovo zaustavljanje radi refleksije omogućuje nam da učinimo više od jednostavnog bivanja u našim odnosima; dopušta nam i da o njima razmišljamo. Odnosi su kao i svaki drugi dio života. Moguće je biti u jednom odnosu tako dugo da ne radimo nužno na njemu. Ne možemo si priuštiti da radimo na autopilotu u našem društvenom životu. Moramo zastati radi refleksije kako bismo mogli biti iskreni i transparentni oko onoga što osjećamo, mislimo i vidimo u našim odnosima. Biti svjestan da moramo zastati i razmisliti ne samo da pokazuje EQ (emocionalnu inteligenciju) već je i sama bit RQ-a (interpersonalne inteligencije). Refleksija je početna točka.

Refleksija počinje dopuštanjem sebi da vodimo unutarnji razgovor bez osuđivanja

Prva i najvažnija osoba s kojom bismo trebali razgovarati smo mi sami. Razgovarati sami sa sobom, dr. Daniels? Apsolutno. Refleksija počinje dopuštanjem sebi da vodimo unutarnji razgovor bez osuđivanja. To posebno vrijedi za ljude vjere. Postoje trenutci kad smo toliko zauzeti filtriranjem prikladnosti onoga što osjećamo i je li ispravno osjećati to ili ne, da ne slušamo što nam naši osjećaji pokušavaju reći. Drugim riječima, lako se možemo zateći da smo toliko zauzeti prosuđivanjem svojih emocija da ih zapravo i ne slušamo. Osobno sam usvojio sljedeće temeljno načelo za svoj život: Ono što osjećam je stvarno, čak i ako nije ispravno. Odlučio sam obratiti pozornost na to kako se osjećam, priznati što osjećam i priznati kako se osjećam prije nego što prosudim što osjećam.

Što mi moje srce pokušava reći?

U svojoj knjizi Plač duše, Dan Allender i Tremper Longman sugeriraju da su naše emocije glasnici. Oni opisuju osjećaje kao vojnike na prvoj crti bitke koji su odgovorni za povratak u kamp i obavještavanje stožera o tome što se događa na bojnom polju. „Emocije nisu amoralne”, pišu. „One izražavaju unutarnje radnje naše duše.” Naše su emocije Božji način da nas upozori na nešto na što trebamo obratiti pozornost. One nas mogu upozoriti na ono što se događa u našem srcu, životu i odnosima. Iako su možda nepredvidive i teško ih je opisati, ipak su nam Božji dar i jezik našeg srca. Stoga, umjesto da ih ignoriramo, zapitajmo se: Što mi moje srce pokušava reći?

Moramo si postaviti jasna pitanja…

Upuštanje u ovu vrstu refleksije je jako važno. Moramo si postaviti jasna pitanja: Jesam li frustriran? Gdje? Zašto? Što zapravo očekujem, a nije ispunjeno? Osjećam li se izmoždeno? Osjećam li se iscrpljeno? Što osjećam? Zašto to osjećam? Što mi nedostaje u životu, a potrebno mi je? Kroz refleksiju učimo razlučivati i počinjemo ispravljati stvari. Da bismo krenuli naprijed, počinjemo iznutra i nastavljamo prema van. (…)

Iz knjige „Interpersonalna inteligencija: vještine s ljudima koje trebaš za život sa svrhom koji želiš“ autora dr. Dhariusa Danielsa, koja izlazi uskoro!

www.figulus.hr