Svjedočanstva

ŠTO JE GRIJEH?

Najviše me veseli kada tko, slušajući me i promatrajući, također poželi susresti živog Isusa U našim selima, a posebno onima slavonskima, postoji velik broj ljudi koje je Bog na najrazličitije načine uhvatio u svoju mrežu. Nitko od njih nije savršen i svakomu bismo mogli, kad bismo to htjeli, pronaći kojekakve zamjerke. Bit će savršeni u nebu, a do onda nas veseli kad nam pošalju svoja razmišljanja, po kojima možemo vidjeti kako je nebo njihov krajnji cilj

Najviše me veseli kada tko, slušajući me i promatrajući, također poželi susresti živog Isusa

Foto: Shutterstock


 

 

Nedavno sam određenoj skupini ljudi postavio nagradno pitanje, a nagrada je bila simbolična za onoga tko točno odgovori, ali za onoga tko to ozbiljno shvati i povjeruje u to, nagrada bi mogla biti neprocjenjiva. Pitanje je glasilo: „Što je grijeh?“ Po riječima dragog Isusa u Ivanovu evanđelju, koje su me snažno pogodile, odgovor na to pitanje je glasio: „Grijeh je što ne vjeruju u mene.“ (Iv 16, 9) Moram priznati da je spoznaja te velike istine dobrano uzdrmala temelje mojega vjerničkog života. Vidno posramljen, došao sam pred Gospodina i upitao ga što mu je sa mnom učiniti. Sa mnom, kršćaninom, katolikom, koji je nakon te spoznaje djelomično otkrio svoju sljepoću, gluhoću i nijemost, a iznad svega toga bijedu, jer sam shvatio da je kuća mojega vjerničkog života velikim dijelom izgrađena na pijesku. Ja koji postim dva puta u tjednu, idem gotovo svaki dan na misu i dajem desetinu od metvice i šljivice. Na sv. ispovijedi mjesečnoj cijedim grijehe komarce, stalno ih ponavljajući u ispovijedi i dosađujući Gospodinu je li mi oprostio, a jedini grijeh koji nisam nikada ni spomenuo u ispovijedi, a koji mi odzvanja već danima u ušima: grijeh je što ne vjeruju u mene (Iv 16, 9). I što je žalosno, ne znam kako ću ga uopće ispovjediti na sljedećoj ispovijedi, jer kad kažem svećeniku da ne vjerujem Gospodinu, mogao bi mi reći da pričam bez veze, jer ja vjerujem u Isusa, kao što mi je rekao moj ponekad bivši, ponekad sadašnji, a definitivno budući prijatelj i suradnik. A najžalosnije je to što i ja mislim tako, unatoč tomu što to javno ispovijedam, jer kako objasniti to da se najmanje osam sati družim sa svjetovnim stvarima potrebnima za ovaj propadljivi život, a jednu uru ne mogu potpuno odvojen od svijeta provesti s Kraljem Kraljeva. Kako objasniti to da vjerujem njemu, a često se uhvatim kako sam uznemiren zbog svjetovnih briga, a samo zato što nisam vjerovao u Gospodinovu riječ, koja glasi: „Zaista, zaista, kažem vam, što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“

Nakon što mi je prijatelj i suradnik rekao da sam zakomplicirao stvar, krenuo sam u detaljniju istragu i otkrio zastrašujuću istinu u Božjoj riječi. Tako sam otkrio da Gospodin kaže u Mk 16, 15 – 18: „Tada im reče: ‘Idite po svem svijetu i propovijedajte radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se. Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke i oni će ozdravljati!’“ Kako da se uopće usudim stavljati ruke na bolesnike kad mi je baš sinoć u Đakovu rekao jedan ortodoksni vjernik da ima poruku za mene da ne smijem polagati ruke ni na koga, da je vrijeme da se ostavim „Kristofora“, inače ću lupiti glavom u zid jer nisam spreman za to. Upitao sam ga tko to govori iz njega, iz kojeg neba ti brzojavi stižu. Rekao sam da prihvaćam to ako tu tzv. poruku potkrijepi pisanom riječi Božjom. Na što mi je odgovorio da u Svetom pismu i nije baš sve tako kako piše, jer ga svatko tumači kako hoće.

Sreća moja što nisam ništa svojevoljno tumačio, nego sam, jednostavno, pročitao i primijetio. Tako, naprimjer, Gospodin kaže jerihonskomu slijepcu Bartimeju: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (Mk 10, 52) Pa učenicima kraj usahle smokve odvrati: „Imajte vjeru Božju.“ (Mk 11, 22) A ovo mi se čini jedna od najvećih potvrda spornog nagradnog pitanja: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3, 16) „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se, a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime Jedinorođenoga Sina Božjega.“ (Iv 3, 18) „A tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.“ (Iv 3, 36) „Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Iv 5, 24) „Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a niti riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. (Iv 5, 37) „Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga Jedinoga ne tražite!“ (Iv 5, 44) „Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali; ta o meni je on pisao. Ali njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?“ (Iv 5, 46 – 47) „Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6, 40) „Zaista, zaista kažem vam, tko vjeruje, ima život vječni.“ (Iv 6, 47) „Uistinu, ako ne povjerujete da ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim. (Iv 8, 24b) „A meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete.“ (Iv 8, 45) „Tko će mi od vas dokazati grijeh? Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete?“ (Iv 8, 46 – 47) „Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.“ (Iv 10, 37 – 38) „Reče joj Isus: ‘Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li u ovo?’“ (Iv 11, 25 – 26)

I zaista, u Ivanovu evanđelju nisam primijetio da Gospodin govori o bilo kojem drugom grijehu osim grijehu nevjere.

„Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete; Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ (Iv 20, 30 – 31)

15 godina sam se aktivno bavio uzgojem konja i zaprežnim športom i za to vrijeme nije postojala niti jedna druga tema tako važna i ozbiljna kao što su konji. Isto sam primijetio u lovačkom društvu da je glavna tema bio lov, a također u politici politika. Pitam se o čemu bi trebali razgovarati istinski kršćanski vjernici, a pogotovo tek čime bi se trebali baviti. Riječ utjehe nalazim u Mt 19, 25 – 26 : „Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: ‘Tko se onda može spasiti?’ A Isus upre u njih pogled pa im reče: ‘Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.’“

Možda ipak vjerujem, budući da, otkad sam ga prije desetak godina na svojem prvom karizmatskom susretu susreo, najviše volim provoditi vrijeme razmišljajući baš o njemu, iako za to tako teško pronalazim vrijeme. Nastavim li tako, zasigurno će Bog činiti i neka svoja djela po meni, svojem beskorisnom sluzi. A moram na kraju priznati i da me najviše veseli kada tko, slušajući me (a još više promatrajući me), također poželi susresti živog Isusa. To je čudo kojemu se najviše čudim!

Josip Kadić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh