Foto: Shutterstock

Treći san

Tražio sam tri sna, i Bog mi je bio nevjerojatno milostiv. U jutarnjim satima 24. travnja 2005. godine, primio sam i treći san.

Za mene je san bio dovoljno jasan. Bio sam na stubama koje su vodile van iz džamije. Muslimani koje sam uvijek poštovao sada su sjedili iza i ispod mene

Sjedim na prvoj stepenici bijelog stubišta u džamiji. Stepenice vode prema gore i na prvoj su stepenici ukrasni ornamenti, a na lijevoj strani imaju i držače za ruke koji idu prema gore. Nisam siguran od kojeg su materijala bile stepenice, mislim da je u pitanju kamen, drvo ili mramor. Nisam bio okrenut prema stubištu, nego na drugu stranu; u snu mogu vidjeti sebe – kut gledanja je s moje desne strane dok sjedim na stepenicama i gledam prema naprijed, čekajući da netko započne govor (vjerojatno na smeđem drvenom podiju, ali nisam siguran). Soba ima zelene tepihe, i od ljudi se očekuje da posjedaju na pod, a ja se nalazim na prvoj stepenici i to mi je bilo sasvim u redu. Očekivao sam da ljudi posjedaju u prostor meni slijeva, koji je također i slijeva stubištu. Ništa se ne događa na desnoj strani prostorije.

Dok se prostorija polako popunjava, imam sjedi na podu, malo iza mene i slijeva. On nosi bijelo i gleda u istom smjeru kao i svi ostali. Kako sam očekivao da on bude govornik, i budući da je on svet čovjek i imam, bio sam iznenađen i zbunjen zato što je on na podu iza mene. Iz poštovanja, pokušao sam maknuti se sa stubišta i sjesti iza njega, ali nisam se mogao pomaknuti. Osjećao sam kao da me nevidljiva i nepoznata sila drži prikovana za stubište. Sila se nije činila pretjerano grubom, ali ni pretjerano dobrom. Samo me je držala na stubištu. San je završio osjećajem zbunjenosti jer nisam razumio što mi je činiti i nisam razumio zašto svi sjede i tko će biti govornik. Za mene je san bio dovoljno jasan. Bio sam na stubama koje su vodile van iz džamije. Muslimani koje sam uvijek poštovao sada su sjedili iza i ispod mene. Iako sam im htio pokazati poštovanje, nisam više mogao zauzeti svoje mjesto straga. Sada sam bio ispred njih, na izlazu iz džamije. Bog se pobrinuo za to.

Kada sam Davidu rekao za san, njegov je odgovor bio koncizniji: „Stube koje vode van iz džamije. Hajde, Nabeele, treba li te Bog opaliti bejzbol palicom po glavi da bi shvatio što On želi?“

Ali imam, zapravo, nije bio osoba na koju smo svi čekali. Čekali smo da dođe netko tko ima veći autoritet. Možda netko tko uopće nije ni dolazio u džamiju. Taj san, kao i drugi san, završio je pokazujući mi gdje sam ja, a ne što ću na kraju učiniti. Sjedio sam i čekao da netko dođe, ali ovoga puta bio sam zbunjen zato što sam bio na pogrešnom mjestu. Budući da je ovaj san pokazivao džamiju i imama, usudio sam se pitati Ammi da mi ga protumači. Koristeći se Ibn Sirijem još jednom, rekla je da stube predstavljaju uzvišenje u statusu i na ovom i na onom svijetu; moja pozicija na prvoj stepenici značila je da sam tek na početku svojeg putovanja; prazna džamija na početku značila je da ću tražiti religijsko obrazovanje; za punu džamiju na kraju sna piše da ću biti mudar učitelj religijskog znanja i učinkoviti savjetnik; imam je predstavljao sve muslimane u umi, a to što je nosio bijelo predstavljalo je njegovo dobroćudno srce.

Nije mogla objasniti zašto je on sjedio iza i ispod mene, niti zašto je sjedio na tepihu. Vidjeti čovjeka da sjedi na tepihu znači da je čovjek zalutao i da će vjerojatno dati lažni izvještaj. Zaključila je da je pravo značenje sna skriveno od nje, ali je zasigurno nosilo dobre vijesti za mene. Kad sam Davidu rekao za san, njegov je odgovor bio koncizniji: „Stube koje vode van iz džamije. Hajde, Nabeele, treba li te Bog opaliti bejzbol palicom po glavi da bi shvatio što On želi?“ Imao je pravo. Što sam još čekao? Imao sam tri sna i viziju. Posljednja su dva bila jasna, a sva četiri bila su moćna. Na kraju više nije bilo sumnje.

Sad sam znao istinu…

Iz knjige „Tražeći Allaha, pronašao Isusa“ autora Nabeela Qureshija.

Knjigu, u izdanju Kyriosa, možete nabaviti ovdje.