Razmišljamo o evanđelju

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika »Devedeset i devet sestara, dobrih sestara, klicat će od radosti zbog tvoga povratka, jer, Ja ti to kažem, moja izgubljena ovčice, koju sam tražio dolazeći iz daleka, koju sam dostigao, koju sam spasio: da je veće veselje među dobrima zbog jednog izgubljenog koji se vraća nego za devedeset i devet pravednih koji se nisu nikad udaljili od ovčinjaka.«

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika

Foto: Shutterstock


 

Uz evanđelje 24. nedjelje kroz godinu: Lk 15,1-32

Prispodoba o izgubljenoj ovci

Isus govori mnoštvu. Popevši se na pošumljeni rub jednoga potočića govori mnoštvu naroda koji je raštrkan na jednom polju gdje je pokošena pšenica i predstavlja žalosni prizor pogorjele strnjike. Večer je. Sumrak pada, ali već izlazi mjesec. Vedra i lijepa večer početka ljeta. Stada se vraćaju u ovčinjak i din/don zvončića miješa se s reskim pjevom zrikavaca ili cvrčaka, jedno veliko: gri, gri, gri …Isus započinje govor služeći se poticajem koji dobiva od stada koja prolaze.

Jedna ga ovčica ostavlja. A koliko ju je On volio! Gledao ju je s tolikom ljubavlju, misleći koliko bi joj dobra mogao učiniti i koliko ljubavi od nje primiti

Isus: »Otac vaš je kao brižljivi pastir. Što čini dobar pastir? Traži dobre pašnjake za svoje ovčice, gdje nema kukute i otrova, nego slatke djeteline, mirisave metvice i gorkog, ali zdravog radića-žutjenice. Traži ondje gdje je uz hranu svježi i čisti potok i sjene stabala i gdje ne vladaju zmije otrovnice među zelenilom u busenju. Ne nastoji dati prednost bujnijim pašnjacima, jer zna da je u njima lako naći zasjedu zmija i škodljivih trava, već radije voli brdske pašnjake gdje rose čine travu čistom i svježom, gdje ih sunce čisti od gmizavaca, gdje je zrak pokretan i dobar a nije težak i nezdrav kao onaj u dolini. Dobar pastir promatra svoje ovce jednu po jednu. Njeguje ih ako su bolesne, liječi ih ako su ranjene. Onu koja bi se mogla razboljeti od prevelike proždrljivosti za hranom, glasom upozorava, a drugoj koja bi mogla navući na sebe zlo ostajući previše u vlazi ili na suncu, govori neka se premjesti na drugo mjesto. Ako je koja bezvoljna i ne jede, on joj traži nekisele i mirisave trave da joj podraži tek i pruža joj ih svojom rukom govoreći joj kao prijateljskoj osobi. Ovako čini ‘Otac dobri’ koji je na nebesima sa svojim zabludjelim sinovima na zemlji. Njegova ljubav je palica kojom ih skuplja, njegov glas je vodič, njegovi pašnjaci njegov Zakon, njegov ovčinjak Nebo. Ali, evo jedna ga ovčica ostavlja. A koliko ju je On volio! Bila je mlada, čista, bijela kao oblak na nebu proljetnom. Pastir ju je gledao s tolikom ljubavlju, misleći koliko bi joj dobra mogao učiniti i koliko ljubavi od nje primiti. A ona ga ostavlja.

Prošao je putem uz pašnjak neki zavodnik. Nema opore kabanice, nego haljinu od tisuću boja… zlatni pojas na kojemu vise srebreni praporci i posudice s mirisavim vodicama što opijaju

Prošao je putem uz pašnjak neki zavodnik. Nema opore kabanice, nego haljinu od tisuću boja. Nema kožnatog pojasa o kojem bi mu visjele sjekira i nož, nego zlatni pojas na kojemu vise srebreni praporci, milozvučni kao glas slavuja i posudice s mirisavim vodicama što opijaju… Nema štapa kao dobar pastir s kojim skuplja i brani ovce, a ako nedostaje štap, on je spreman da ih brani sjekirom i nožem pa i životom. Ali, ovaj napasnik koji prolazi, ima u rukama sjajnu kadionicu od bisera iz koje se diže dim koji je smrad i miris ujedno, ali koji ošamućuje kao i svjetlucanje bisera, oh! Kako lažnih! Koje zablješćuje. On ide pjevajući i prosiplje pregršti soli koja se blista na tamnoj stazi… Devedeset i devet ovaca gleda i stoji. Stota, najmlađa i najdraža, nasjedne na zamku, krene i nestane za zavodnikom. Pastir je zove. Ali, ona se ne vraća. Trči brže od vjetra da dostigne onoga koji je prošao, a da smogne snagu za trku, kuša od one ‘soli’ koja joj silazi unutra i pali je čudnim ludilom po kojemu gine za dubokim i zelenim vodama u mračnim šumama. A u šumama, slijedeći napasnika, strovaljuje se i probija i penje i silazi i pada… jedan, dva, tri puta. I jedan, dva, tri puta osjeća oko vrata ljigavi zagrljaj gmazova, a htijući piti, pije vode zagađene, a htijući se nahraniti, grize trave sjajne od gnusne sline.

Plačući nad tragovima izgubljene, nad komadićima runa, komadićima duše, nad tragovima krvi, raznim zločinima, nad prljavštinama, dokazima njezina bluda; on ide i dostigne je. Ah! Našao sam te, ljubljena!

Što čini, međutim, dobar pastir? Zatvara na sigurno devedeset i devet vjernih i zatim se dade u potragu za izgubljenom i ne prestaje hodati sve dok ne pronađe tragove izgubljene. A, jer se ona ne vraća k njemu, povjerava, uza sve to, vjetru svoje riječi poziva, on ide k njoj. Vidi je izdaleka pijanu u zagrljaju gmazova, toliko pijanu da ne osjeća tugu lica koje je voli, nego mu se podruguje. I opet je gleda grešnu što se uvukla poput lupeža u tuđe boravište, toliko grešnu da se ne usuđuje više ni pogledati ga. Uza sve to, pastir se ne umara… nego ide. Traži je, traži, slijedi je, još hitrije ide za njom. Plačući nad tragovima izgubljene, nad komadićima runa, komadićima duše, nad tragovima krvi, raznim zločinima, nad prljavštinama, dokazima njezina bluda; on ide i dostigne je. Ah! Našao sam te, ljubljena. Dostigao sam te! Koliki sam put prevalio radi tebe, da te dovedem u ovčinjak. Nemoj saginjati poniženo čelo.

Pokaži mi svoje rane. Poznam ih. Ali hoću da mi ih ti pokažeš s povjerenjem koje si imala kada si bila čista i gledala u mene, svoga pastira i Boga, nevinim okom. Evo ih. Imaju sve jedno ime…

Tvoj je grijeh pokopan u mome srcu. Nitko do Mene, koji te ljubim, neće to saznati. Ja ću te braniti od tuđih prigovora, pokrit ću te svojom osobom, da ti budem štit protiv kamenja tužitelja. Dođi! Ranjena si? Oh, pokaži mi svoje rane. Poznam ih. Ali hoću da mi ih ti pokažeš s povjerenjem koje si imala kada si bila čista i gledala u mene, svoga pastira i Boga, nevinim okom. Evo ih. Imaju sve jedno ime. Kako su duboke! Tko ti ih je učinio tako dubokima, ove u dnu srca? Napasnik, to znadem. Onaj koji nema štapa ni sjekire, ali koji udara dublje svojim otrovnim ugrizom, a za njim udaraju lažni dragulji njegove kadionice: oni što su te zaveli svojim blistanjem… a koji su bili pakleni sumpor izvučen na svjetlo da ti spali srce. Gledaj koliko rana! Koliko iščupanog runa, koliko i krvi, koliko trnja. O jadna mala prevarena dušo!

Reci mi: ako ti Ja praštam, ljubiš li me ti još? Reci mi: ako ti Ja pružam ruke, hoćeš li doći? Reci mi: žeđaš li za pravom ljubavi?

Ali reci mi: ako ti Ja praštam, ljubiš li me ti još? Reci mi: ako ti Ja pružam ruke, hoćeš li doći? Reci mi: žeđaš li za pravom ljubavi? Pa onda: dođi i ponovno se rodi. Vrati se na svete pašnjake. Plači. Tvoj plač s mojim plačem oprat će tragove tvojega grijeha, a Ja da te nahranim, jer si istrošena od zla koje te je palilo, otvaram svoje grudi, otvaram svoje žile i govorim ti: »Najedi se, ali živi!« Dođi da te uzmem u naručaj. Ići ćemo brže na svete i sigurne pašnjake. Sve ćeš zaboraviti od ovog očajničkog časa. A devedeset i devet sestara, dobrih sestara, klicat će od radosti zbog tvoga povratka, jer, Ja ti to kažem, moja izgubljena ovčice, koju sam tražio dolazeći iz daleka, koju sam dostigao, koju sam spasio: da je veće veselje među dobrima zbog jednog izgubljenog koji se vraća nego za devedeset i devet pravednih koji se nisu nikad udaljili od ovčinjaka.«

Isus se nije nijednom okrenuo da gleda na put što mu je za leđima, na koji je stigla, u polusjeni večeri, Marija Magdalena, još vrlo elegantna, ali obučena i pokrivena barem tamnim velom koji joj skriva crte lica i oblike tijela. Ali, kada je Isus govorio onu riječ: »Ja sam te našao, ljubljena«, Marija donosi ruke pod veo i plače, tiho i postojano. Narod je ne vidi, jer je ona s one strane nasipa koji je na rubu puta. Vidi je samo mjesec koji je sada već visoko i duh Isusov…

Izgubljena i nađena drahma

…Narod se skupio na putu. Isus počne govoriti:

»Neka je žena imala deset drahmi u svojoj vrećici. Ali, kako se sagnula, vrećica joj ispadne iz grudi otvorivši se i novac se otkotrlja po zemlji. Ona ga skupi uz pomoć prisutnih susjeda i prebroji. Bilo ih je devet. Deseta drahma se nije našla. Kako je bila blizu večer i svjetlo slabo, žena upali svijeću, stavi je na pod i uzevši metlu, stade pomno mesti da vidi je li se drahma otkotrljala daleko od mjesta gdje je pala. Ali, drahme nema, pa nema. Prijateljice su otišle umorne od traženja. Žena pomakne klupu, policu, teški sanduk, pomakne i vrčeve i male krčage koji su se nalazili u niši zida. Ali, drahme nema, te nema. Onda se spusti četveronoške i traži po hrpi smeća, koje je bilo nasuprot kućnih vrata, da vidi nije li se drahma otkotrljala izvan kuće, pomiješavši se s ostacima zelenja. I nađe, napokon, drahmu svu nečistu, pokopanu skoro u smeću, koje je palo na nju.

Vi ste mi savjetovale da se više ne mučim. Ali, ja sam bila uporna i našla sam izgubljenu drahmu

Žena vesela uzme je, opere i osuši. Sada je ljepša nego prije. Pokaže je susjedama, koje je nanovo glasno pozvala, a koje su se bile povukle nakon što su joj pomagale pri prvim traženjima, pa im govori: ‘Evo, vidite li?! Vi ste mi savjetovale da se više ne mučim. Ali, ja sam bila uporna i našla sam izgubljenu drahmu. Veselite se zato sa mnom što nisam morala žaliti zbog gubitka i samo jedne od moga blaga’.

Traži ga na svakom mjestu, s ljubavlju. To je njegovo blago. I ne umara se i ne zazire ni od čega

I Učitelj vaš, a s Njime i njegovi apostoli čine kao žena iz prispodobe. On zna da samo i jedna kretnja može učiniti da se izgubi jedno blago. Svaka duša je jedno blago i Sotona, koji je kivan na Boga, izaziva te zle pokrete da bi oborio jadne duše. Ima takvih koji se pri padu zaustave blizu vrećice, ili se pak malo udalje od Zakona Božjega koji okuplja duše u zakonskoj zaštiti zapovijedi. A ima i takvih koji idu još dalje, to jest, koji se više udaljuju od Boga i njegova Zakona. Ima, napokon, takvih koji se otkotrljaju sve do smetlišta, u prljavštinu, u blato. I tu bi na kraju propali spaljeni od vječnog ognja, kako biva spaljeno smeće na određenim mjestima. Učitelj to zna i neumorno traži izgubljeno blago. Traži ga na svakom mjestu, s ljubavlju. To je njegovo blago. I ne umara se i ne zazire ni od čega. Nego prekopava, premeće, pretražuje, mete dok ne nađe. A kad nađe, pere opet nađenu dušu svojim oproštenjem, te zove prijatelje: sav Raj i sve dobre na zemlji i govori: ‘Veselite se sa mnom, jer nađoh ono što bijaše izgubljeno i sada je još ljepše nego prije, jer ga moje oproštenje čini novim’.

Način kako pojedini čovjek prima obraćenje jednog grješnika, mjera je njegove dobrote i njegova sjedinjenja s Bogom

Zaista vam kažem, da je veliko veselje na Nebu i da kliču anđeli Božji i dobri na zemlji zbog jednog grješnika koji se obrati. Zaista vam kažem, da nema ljepše stvari; od pokajničkih suza. Zaista vam kažem, da samo đavli ne znaju (ne žele) i ne mogu klicati zbog tog obraćenja koje je pobjeda Božja. I još vam kažem da je način kako pojedini čovjek prima obraćenje jednog grješnika, mjera njegove dobrote i njegova sjedinjenja s Bogom. Mir bio s vama.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh