Svjedočanstva

MOŽEMO LI I DANAS ISKUSITI IZLJEČENJA „Svojim sam očima vidio Božju silu” Liječi li Isus i danas? Kako biste Vi reagirali da vidite i doživite ovakvo čudo?

„Svojim sam očima vidio Božju silu”

„Sjećaš se kakva je bila magla. Oh, mora da uopće nije ni stigla vidjeti kamion…”

Kad sam podigao slušalicu, trebalo mi je nekoliko sekundi dok sam shvatio da osoba s druge strane plače. Bila je to Rose. „…bolnicu u Downeyju“, govorila je, „što prije možeš.“


„Što? Tko?“ rekao sam glupo.

„Florence!“ ponovila je. „Vozeći se Whittier College danas ujutro. Sjećaš se kakva je bila magla. Oh, Demose, mora da uopće nije ni stigla vidjeti kamion.“

Još uvijek ne shvaćajući, odjurio sam po automobil i kao omamljen projurio kroz grad do bolnice. Većina rođaka je bila stigla u malu drvenu jednokatnicu. Tata mi je rekao da je Florence na operacijskom stolu, ali da doktori ne mogu mnogo učiniti. Tata je teško govorio, pa je suprug moje sestre Ruth upotpunio priču dodajući nekoliko detalja.

Nesreća se dogodila u sedam i trideset u jednom od gustih sivih oblaka magle koji u jesen svakog jutra plaze s Tihog oceana. Florence očito nije primijetila znak obvezna zaustavljanja; njezin automobil sudario se s kamionom za popravak ceste koji je izlijevao tone užarenog asfalta po autoputu. Vozač kamiona ostao je neozlijeđen, ali je Florence bila odbačena iz automobila na gorući katran. Neki prolaznik ju je izvukao i zamotao u svoj kaput, ali ne prije nego što je zadobila opasne opekotine po cijelim leđima.

Doktor je plakao bez srama kao i svi mi

Te velike opekotine sad su onemogućivale liječnike da joj namjeste slomljene kosti. Konačno je prebačena na Odjel intenzivne njege, gdje su nam dopustili da je jedan po jedan pogledamo s vrata. Doktor Haygood poveo nas je hodnikom plačući bez srama kao i svi mi. Taj čovjek uveo je Florence u svijet prije sedamnaest godina i liječio je kad se u djetinjstvu razboljela od ospica i hripavca. Sad je mogao samo potapšati maminu ruku.

„Ona je snažna i mlada, Zahouri“, ponavljao je, „i posjeduje izvanrednu volju i želju za životom.“

Kad je došao na mene red da dođem do vrata, nisam mogao vjerovati da je ta osoba koja sjedi na visokom bolničkom krevetu Florence; s licem poput vile i anđeoskim glasom, najmlađa i najdarovitija u porodici, vezana kolutima i utezima u bolničkom krevetu. Njezine oči bile su zatvorene a stalni uzdasi izvijali su joj iz grla.

„Gospodine Bože!“ molio sam se, „odstrani bol od nje.“

Je li mi se to činilo ili su uzdasi na trenutak prestali? „Odstrani bol“, ponovno sam se molio.

Rose i ja vratili smo se kući da Richardu i Gerry damo ručak. Kad sam se tog poslijepodneva vratio u bolnicu, Florence je jaukala od bola, iako još uvijek očito nesvjesna bilo čega oko sebe. Ponovno sam stao na vrata i molio se. Jauci su se ponovno smanjili. Ostatak dana i večeri kad god bi bol postao jači, izgledalo je da moje molitve pomažu. To su čak primijetili i liječnici i sestre.

Krhotine oštre poput igle prodirale su sve dublje u trbušnu šupljinu

„Demose“, rekao mi je doktor Haygood, „možeš ući u ovu sobu kad god hoćeš. Čak kao da i intravenozno hranjenje ide bolje kad si ti tu.“

Obukli su me u bijeli kaput, dali masku i kiruršku kapu i postavili za mene stolac kraj njezina kreveta. Sljedećih pet dana, svaki raspoloživi trenutak proveo sam kraj njezina kreveta. Došla je k svijesti. Bol je postala još okrutnija. Nijedan lijek, bezbroj injekcija – ništa nije pomagalo; spavala je jedino, izvijestile su nas sestre, za vrijeme mojih posjeta. Nisam imao pojma zašto je to bilo tako. Sjedeći tamo, često bih se vraćao u prošlost, prije jedanaest godina, kada je slomila lakat i kada sam jednog jutra u crkvi znao da će biti izliječena. Kao da je između Florence i mene postojala neka čudna veza – a ipak ovaj put izlječenje nije uslijedilo poslije moje molitve. Privremeno olakšanje od bola, da – no ne i kraj opasnosti u kojoj se nalazila.

Sada se pojavila stvarna opasnost. Slika načinjena neposredno poslije nesreće pokazala je da su njezino lijevo bedro i zdjelica smrvljeni usred udarca o pločnik. Sljedeće rendgenske snimke pokazale su da dijelovi krhotina putuju prema vitalnim organima abdomena. Svaki dan nanovo su je slikali; svaki dan, gledajući slike s liječnicima, vidio sam kako poput igle oštre krhotine prodiru dublje u trbušnu šupljinu.

Šest dana nakon nesreće, zbog opekotina se još uvijek nije mogla obaviti operacija; naša crkva odlučila se na jednodnevni post. Počevši u nedjelju u ponoć, cijela zajednica nije dotakla ni hranu ni vodu. U devetnaest sati navečer, u ponedjeljak, skupili su se, još uvijek posteći, u upravo završenoj crkvi u Goodrich Boulevardu, u istočnom dijelu Los Angelesa, da upotpune dvadesetčetverosatni post za Florenceino ozdravljenje „skupljeni u istom mjestu“, kako se kaže u Djelima 2,1.

Tražim pomoć od poznatog molitelja

Samo ja nisam bio s njima. Imao sam posebnu zadaću te noći u Maywoodu, pet milja od Downeyja. Već mjesecima slušali smo o čovjeku po imenu Charles Price. Prije nekoliko godina, dr. Price bio je propovjednik velike Kongregacijske crkve gore u Lodiju – supermoderan svećenik s ultramodernom crkvom koja se dičila čak i kuglanom. Tada je taj kraj posjetila evangelizatorica Aimee Semple McPherson. Dr. Price je otišao na njezin susret naoružan olovkom i blokom, s namjerom da zabilježi glupe pentekostalne tvrdnje koje će ona izbaciti, tako da može upozoriti svoju skupštinu na nju. Otprilike na polovici službe, spremio je olovku i blok u džep i pao na koljena; suze su tekle niz njegove obraze, ruke uzdignute iznad glave; slavio je Boga na nepoznatom jeziku.

Od te večeri, njegova se služba korjenito promijenila. Svoju novu poruku nazvao je „puno Evanđelje“, pod čime je mislio da ni jedan dio novozavjetne poruke od sada neće biti izostavljen iz njegova propovijedanja. Postao je poznat naročito po tome što je naglašavao da su iscjeljenja poput onih u Bibliji dio svakodnevna iskustva crkve u svakom razdoblju.

Sada se dr. Price nalazio u obližnjem Maywoodu, održavajući svoj vlastiti „šatorski“ susret. Kako sam se približavao mjestu, gubio sam pouzdanje. Automobili su bili parkirani u krugu od pola milje i kad sam konačno stigao do golema šatora, sva su sjedala bila zauzeta a brojni su slušatelji stajali vani na travnjaku.

Dr. Price govorio je s podija koji je bio ukrašen šarenim papirnatim vrpcama. Bio je to sredovječan čovjek kose boje pijeska, s naočalama bez okvira koje su blještale obasjane reflektorima. Završio je propovijed i pozvao svakoga tko želi ozdravljenje da dođe naprijed na molitvu. Stotine ljudi slilo se u prolaze. Pogledao sam na sat. Bilo je devet. Večeras mu se nikako neću približiti. No, misao na moju crkvu na koljenima potakla me da ostanem. Dugački redovi polako su se pomicali naprijed. Deset. Pola jedanaest. Jedanaest. Poslužitelji su pokušali završiti susret. „Doktoru Priceu bit će drago da se moli s vama sutra, brate.“

Dr. Price je uzimao Bibliju i bocu s uljem kojim je pomazivao bolesne „Gospodine!“ uzviknuo sam.

Okrenuo se i, da bolje vidi, zaškiljio jer mu je smetalo jako svjetlo.

Provukao sam se pokraj poslužitelja. „Doktore Price, zovem se Demos Shakarian i moja sestra je stradala u prometnoj nesreći, a doktori u bolnici kažu da neće preživjeti, pa smo se pitali biste li Vi mogli doći“, rekao sam u jednom dahu.

„Ne budi nestrpljiv, sine. Tvoja će sestra večeras biti iscijeljena”

Dr. Price zatvorio je oči i na njegovu licu opazio sam umor. Jedan trenutak ostao je stajati. Nenadano je otvorio oči.

„Idem“, rekao je.

Žurio sam ispred njega kroz masu koja se sporo razilazila, neprekidno se pribojavajući da će ga netko zaustaviti. Dr. Price je opazio moju nestrpljivost.

„Ne budi nestrpljiv, sine“, rekao je. „Tvoja će sestra večeras biti iscijeljena.“

Zurio sam u njega. Kako može tako nešto sigurno tvrditi? Ali naravno, podsjetio sam se, on nije vidio slike i nije mogao imati pojma kako je situacija ozbiljna.

Mora da se skepticizam odrazio i na mom licu jer je, kad sam upalio motor, rekao: „Reći ću ti, mladiću, zašto sam toliko siguran da će tvoja sestra biti iscijeljena“.

Kad bi pogledao u njezinu pravcu, osjetio bi kako ga okružuje fizička toplina, kao neki teški plašt na ramenima

Prije mnogo godina, sjećao se, 1924. godine, ubrzo nakon svog doživljaja na susretu evangelizatorke McPherson, putovao je automobilom kroz Kanadu i naišao u maleni gradić po imenu Paris. Dok je vozio kroz selo, osjetio je snažno nukanje da skrene udesno. To je i uradio. Zatim ga je nešto prisililo da skrene ulijevo. Na taj način bio je vođen kroz gradić, sve dok nije stigao nasuprot metodističkoj crkvi. Tu kao da je dobio naredbu: stoj.

Nemajući pojma zašto to radi, Charles Price pozvonio je na vrata propovjednikove kuće, koja se nalazila pokraj, i predstavio se. Rekao je da je evangelizator i iznenada začuo samog sebe kako pita bi li mogao održati seriju susreta u toj crkvi. Na njegovo iznenađenje, propovjednik je rekao da.

Među ljudima koji su posjećivali susrete, pozornost dr. Pricea posebno je privukla osakaćena mlada žena koju je svake večeri unosio njezin suprug i smještao na jastuke u jednoj od prednjih klupa. Raspitujući se o njima, saznao je da se zovu Louis i Eva Johnston, da su iz Laurela u Ontariju i da je Eva nepomična i u stalnim bolovima više od deset godina nakon napada reumatske groznice. Dr. Price gledao je te zgrčene i iskrivljene noge; desna je bila groteskno zgrčena iza lijeve. Rekli su mu da je bračni par posjetio dvadeset različitih liječnika u Torontu; pokušali su s elektrošokovima, zračenjem, kirurškim zahvatima, toplom masažom, što je uzrokovalo da se deformiranost svake godine povećala. A ipak, dok je propovijedao, dr. Price je znao da će te večeri Eva Johnston biti iscijeljena. Znao je zbog toga što je svaki put kad bi pogledao u njezinu pravcu, osjetio kako ga okružuje fizička toplina, kao neki teški plašt na ramenima.

Drhtaj mi je prošao niz kičmu jer sam se sjetio svog istovjetnog iskustva s Florenceinim laktom. Teškom kukom držao sam oči na cesti ispred nas. Dr. Price je protumačio osjećaj težine i topline kao prisutnost Božju. Rekao je okupljenima da će prisustvovati naročitu čudu. Sišao je s podija, položio ruku na ženinu glavu i počeo se moliti. Pred očima čitave zajednice, ženina su se leđa ispravila, iskrivljene noge izravnale i vidljivo produžile, iako već više od deset godina nije napravila ni koraka, Eva Johnston stala je na noge i prehodala – skoro plesala – duž cijelog prolaza. Dr. Price još je uvijek bio u vezi s Johnstonovima; ozdravljenje je bilo trajno.

„I večeras“, Charles Price je nastavio, „vidjet ćemo drugo čudo jer je ‘pokrivač’ ponovno pao na moja ramena u trenutku kada si mi se obratio. Još uvijek je tu. Bog je prisutan u ovoj situaciji.“

Snažno sam progutao, ne usuđujući se progovoriti. Prošlo je jedanaest godina od mog iskustva i nikada nisam čuo sličnu stvar.

Bilo je pola dvanaest kad smo stigli u Downey. Prednja vrata male bolnice s trideset i tri kreveta bila su zaključana, pa smo morali pozvoniti. Konačno se pojavila sestra. „Drago mi je da ste ovdje“, rekla mi je. „Florence je večeras loše.“

Zamolio sam da i dr. Price dođe sa mnom u sobu pa su i njemu dali sterilni kaput i masku. Zatim smo nas dvojica ušli u sobu.

Ležala je u svom bolesničkom krevetu, napola skrivena gusto isprepletenim cjevčicama i žicama. Predstavio sam joj Charlesa i ona je slabo kimnula.

Dr. Price izvadio je bočicu s uljem iz džepa i izlio malo na ruku. Zatim je, pružajući ruku kroz aparaturu oko njezina kreveta, stavio prste na njezino čelo. „Gospodine Isuse“, rekao je, „zahvaljujemo što si ti ovdje. Zahvaljujemo što ti iscjeljuješ našu sestru.“

Neka izvanredna promjena dogodila se u sobi

Nastavio se moliti svojim snažnim i istodobno nježnim glasom, ali više nisam čuo ni riječi. Neka izvanredna promjena dogodila se u sobi. Činila se više… nekako zgusnutijom. Sam zrak postao je gust, kao da smo stajali u vodi.

Nenadano, na svome visokom krevetu Florence se iskrivila. Dr. Price je odskočio kad je jedan uteg od teškog čelika prohujao pokraj njegove glave. Florence se okrenula na jednu stranu, koliko su joj žice dopuštale, a zatim na drugu. Sada su se utezi po čitavoj sobi njihali, kružili dok se ona okretala amo-tamo. Znao sam da bih je trebao zaustaviti – liječnici su neprestano ponavljali da razmrskano bedro mora biti nepomično. Stajao sam tamo gdje sam se nalazio, umotan i okupan tim pulsirajućim zrakom.

Začulo se stenjanje iz dubine njezina grla, no je li to od bola ili u nekoj vrsti ekstaze bez riječi, nisam mogao odrediti. Dvadeset nevjerojatnih minuta, Florence se vrtjela i okretala u svom žičanom zatvoru dok smo dr. Price i ja izbjegavali utege koji su se divlje njihali. Svake sekunde očekivao sam da će sestra upasti kroz vrata i zatražiti objašnjenje za naš postupak; znao sam da sobu obilaze svakih deset minuta. Ali nitko nije došao. Kao da smo nas troje bili prebačeni iz običnog prostora i vremena u svijet nastanjen jedino toplom, svuda prodirućom Božjom prisutnošću.

Isto tako iznenadno, ponovno je to postala obična bolnička soba. Florence je ležala mirno na krevetu. Postupno su se i utezi prestalo njihati. Jedan dugačak trenutak se zagledala u mene.

„Demose, Isus me je ozdravio”

„Demose“, šapnula je, „Isus me je ozdravio.“

Nagnuo sam se nad nju. „Znam“, rekao sam.

Kada je nekoliko minuta kasnije sestra ušla u sobu, bila je zadovoljna što Florence spava mirnim snom.

Sljedećeg jutra, nakon što sam odvezao dra Pricea kući u Pasadenu, bio sam još uvijek pospan kad je dr. Haygood telefonirao.

„Htio bih da dođeš i pogledaš ove slike“, bilo je sve što je rekao.

Kad sam stigao, soba u kojoj su se nalazili rendgenski uređaji bila je puna ljudi. Liječnici, sestre, laboratorijski tehničari, svi su se gurali naprijed. Na osvijetljeni ekran bilo je pričvršćeno osam ploča. Prvih sedam prikazivalo je razmrskano lijevo bedro i zdjelicu. Na nekim mjestima, kost je bila gotovo pretvorena u prah, krhotine sve više proširene na svakoj sljedećoj slici. Osma slika, napravljena tog jutra, pokazivala je zdjelicu koja je bila normalna u svakom pogledu. Obje strane slike bile su istovjetne: lijeva bedrena kost jednaka desnoj. Samo nekoliko vrlo tankih linija govorilo je o tome da je jednom – sigurno prije mnogo godina – ta čvrsta kost bila ozlijeđena.

Florence je ostala u bolnici još mjesec dana, dok su opekotine na leđima ozdravljale. Dan prije nego što je otpuštena, sanjala je čudan san. Sanjala je kako se nalazila pred stolom na kojemu je bilo dvadeset i pet čaša vode, i koje je ona trebala popiti. „Vjerujem da one označavaju godine koje ću provesti ovdje na zemlji“, rekla je mojoj ženi i meni kada smo došli sljedećeg dana po nju. „Vjerujem da mi Bog daje još dvadeset pet godina da mu služim.“

Nisam znao ništa o tome. Znao sam jedino da sam svojim očima vidio Božju silu. Još mi je ostalo da upoznam svoju slabost. (…)

Ulomak iz knjige „Najsretniji ljudi na svijetu ” autora J. i E. Sherrill. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi „Najsretniji ljudi na svijetu“

Ovo je istinita priča o poslovnome čovjeku koja je snažno motivirala laike širom svijeta da se organiziraju i uključe u evangelizaciju!

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh