Premalo je danas onih kojima je molitva istinski prisni susret; dijalog, a ne monolog; stvarni ulazak u duhovnu dimenziju života, a ne suhoparno ponavljanje molitvenih obrazaca. Istočne Crkve na poseban način njeguju upravo takvu molitvu

Jezik je kršćanskoga Istoka bogat simbolikom. Tako i kada se govori o molitvi, njezinoj naravi i potrebi, jezik je istočnih kršćanskih otaca, svetaca i mistika prepun simbolike. Sv. Ivan Zlatousti kaže da je molitva „luka za one koji pogibaju u oluji, sidro brodolomcu, štap onome koji posrće, bogatstvo siromaha. Molitva je sklonište u tuzi, razlog radosti, uzrok trajnog veselja, majka filozofije i sve mudrosti.” U drugome tekstu kaže da je ona svjetlo duše, prilika za spasenje, obrambeni zid i neoboriva utvrda Crkve, strahota demonima, neophodna monahu kao ribi voda i mač lovcu.

Dok su srednjovjekovni skolastičari na Zapadu tražili „prikladne razloge” kako bi pokazali potrebu i nužnost molitve, pogled je kršćanina na Istoku bio mnogo širi. Kako bi pokazali kako kršćanin treba moliti, naglašavali su ne toliko grijehom iskvarenu ljudsku narav već izvornu deifikaciju (oboženje) ljudske osobe, našu obnovu u Kristu i naše dioništvo u životu Presvete Trojice – dakle naš preduvjet za dijalog s nebom. Za grešnika molitva je potraga za izgubljenim rajem, za izvornom „parhesijom” (izvornošću razgovora s Bogom), za slobodnim pristupom raju. Situacija kršćanina je, kaže sv. Ivan Zlatousti, sljedeća: „Bog na zemlji, čovjek na nebu: sve se izmiješalo. Anđeli su zapjevali s korovima ljudi, ljudi su se nastanili s anđelima i drugim nebeskim bićima.”

Ovu ʽprirodnuʼ potrebu za molitvom možemo lako razumjeti analizom antropološke trihotomije, koja je na kršćanskome Istoku tradicionalna: ljudska se osoba sastoji od tri elementa: tijela, duše i duha. Svako od njih ima svoje potrebe i moći, i vlastiti način da ih izrazi. Ne smijemo zanijekati zahtjeve i potrebe tijela, jer se radi o prirodnim apetitima. Duša je djelatna na području znanja, volje i osjećaja. A duh? Duh moli. Molitvu dakle možemo nazvati ʽdisanjem duhaʼ. Zato su molitveni stavovi, simbolika, ikone, tamjan, svijeće, klanjanje, pjevanje, obredne geste, obredna odjeća i glazba jednako važni kao i molitveni tekstovi. Moli čitavo ljudsko biće: i duh, i duša i tijelo, a ne samo um. Bog nadilazi naš um i zato s njim komuniciramo i na brojne druge načine, a ne samo razumom.

“

Moli čitavo ljudsko biće: i duh, i duša i tijelo, a ne samo um. Bog nadilazi naš um i zato s njim komuniciramo i na brojne druge načine, a ne samo razumom

„

Na kršćanskome se Istoku na savršenstvo duhovnoga života gleda kao na odsjaj slike Božje u čovjeku. Prema grčkim crkvenim ocima slika je Božja u čovjeku slika Krista, Logosa, vječno rođena u Očevu promislu. U suglasju s tim izvanrednim primjerom ljudska je osoba rođena duhovno u molitvi. Progresivni se rast u molitvi pokazuje kao stjecanje mudrosti i spoznaje. Kršćanska spoznaja nije suhoparno, sterilno znanje o Bogu, već je to svjesno razumijevanje stvarateljske i spasiteljske Božje riječi, riječi koja od ljudske osobe zahtijeva odgovor. Molitva, kao dijalog s Bogom, je stoga tipično kršćanska mudrost, istinska filozofija. Molitva je božansko-ljudski razgovor.

Izvanredno široku i tipično istočno-kršćansku definiciju molitve izrekao je poznati mistik sveti Ivan Klimak („Ljestvičar” – pisac „Duhovne ljestvice”) koji kaže: „Molitva je zbog svoje naravi razgovor i sjedinjenje čovjeka s Bogom, i zbog svoje je djelatnosti ona djelatna te uzdržava svijet i donosi pomirenje s Bogom; ona je majka i kćerka suza, umilostivljavanje zbog grijeha, most preko napasti, zid protiv nevolja, razbijanje sukoba, djelo anđela, hrana svih duhovnih bića, buduća sreća, nevidljivo napredovanje, hrana duše, prosvjetljenje uma, sjekira za očaj, iskaz nade, riznica samotnjaka, umanjenje bijesa, ogledalo napretka, ostvarenje budućnosti, znak slave. Za onoga tko istinski moli, molitva je sudište, sudnica i sud Gospodnji prije nego što sud dođe.”

“

Za onoga tko istinski moli, molitva je sudište, sudnica i sud Gospodnji prije nego što sud dođe

„

Sva se istočno-kršćanska duhovnost i molitva, prema ruskom teologu Vladimiru Losskyju, sastoji od slavljenja cilja našega spasenja: prevladavanje bezdana između Boga i čovjeka. Molitveni život istočnih kršćana snažno je stoga vezan i za Bogorodicu Mariju i za anđele i svece. Oni stoje negdje na pola puta između Boga i čovjeka. „Završna proslava Majke Božje”, kaže Lossky, „jest eshaton ostvaren u stvorenoj osobi prije svršetka svijeta. Tradicija nam pokazuje Bogorodicu posred učenika na dan Pedesetnice. Majka Božja je s Crkvom primila posljednju i jedinu stvar koja joj je nedostajala, tako da uzraste u zrelo čovještvo, do mjere uzrasta punine Kristove.” Istočni obredi vrlo često zazivaju Krista „zajedno s prečistom i preblagoslovljenom Bogorodicom Marijom, Majkom Božjom, s anđelima i svima svetima…” (formula kojom najčešće završavaju molitve u većini istočnih obreda). Jedinstvo u Kristu zapečaćuje se solidarnošću među članovima Crkve, na nebu i na zemlji. Molitvom ulazimo u zajednicu vidljive i nevidljive Crkve. Nebesko je blaženstvo zajedničarske, crkvene naravi. Istočni kršćani jedva da mogu zamisliti Boga ili Krista osim posred svetih: promatranje Krista je otajstvo sveukupnoga Krista, u svim njegovim članovima. Molitva pojedinca je uvijek uključena u zagovor svetaca koji su na neki način „vezivni materijal živoga kamenja” Crkve.

“

Tradicija Istočne crkve snažno inzistira na budnosti srca, kao najvažnijeg i temeljnog zadatka duhovnog života

„

Čitav se život kršćanina ima promatrati kao cjelina, kao „jedna velika neprestana molitva”, a ono što obično nazivamo ʽmolitvomʼ je tek dio te velike molitve. To poimanje dijele i Istok i Zapad, jednako sv. Augustin, i sv. Benedikt s poznatim motom benediktinskoga monaštva „Ora et labora”. Tradicija Istočne crkve snažno inzistira na budnosti srca, kao najvažnijeg i temeljnog zadatka duhovnog života. Vršiti vanjska dobra djela nije dovoljno. Moramo također razvijati dobre misli i gajiti dobre osjećaje. Moramo steći ʽumijeće vladanja pokretima srcaʼ, što su sveti oci nazivali ʽbudnostʼ, ʽtrezvenostʼ i ʽunutarnje djeloʼ. Ta budnost srca podrazumijeva, prvenstveno, i negativan aspekt: čuvati se svih zlih misli koje dolaze izvana.

Sve je to na kršćanskome Istoku proizvelo izvanredne mistike, isposnike, pustinjake i „čudake poradi Krista” kako među klericima i monasima, tako i među laicima. Nije stoga čudo što na kršćanskome Istoku liturgije kao da nemaju kraja, ili što asketska praksa današnjem zapadnjaku izgleda pomalo prerigorozna ili čudna. Istočni monasi ili „starci” po gorama, u pustinjama ili manastirima svete Gore Athosa doimaju se ponekad nestvarnima. Sve je naime pod svaku cijenu okrenuto uzdizanju duha, duše i tijela Bogu kao najvažnijem i jedinom bitnom zadatku svakoga kršćanina i čovjeka. Taj bitan aspekt kršćanskoga života ostaje i dan-danas ideal istočnih kršćana, bilo monaha i pustinjaka, bilo vjernika svjetovnjaka.

Etiopljanke mole u procesiji

Etiopski monah u molitvi

Liturgija je nebo na zemlji i zato najizvrsnije mjesto i način molitve na kršćanskom Istoku.

Molitva pred ikonama je važan aspekt istočno-kršćanske duhovnosti

Ruski monah u molitvi

Ljestvica duhovnog uspona preko molitve kroz kušnje.

Monaška kukuljica koptskih i sirskih monaha. Križići simbolički čuvaju um od nasrtaja demonskih misli.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.