U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „…mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…”.
Osuda bez krivnje
Isusa je službeno osudio zastupnik rimske vlasti ili prokurator Poncije Pilat za vladanja cara Tiberija. Nakon (namještenog) sudskog procesa u kojemu su Isusovi neprijatelji izmanipulirali narod i izvršili pritisak na rimsku vlast, Pilat je napokon Isusa osudio na smrt raspinjanjem na križu, premda je pred mnogim svjedocima izjavio: „Ja ne nalazim na njemu krivice” (Iv 19,6).
Posljednja večera
Prije negoli će dragovoljno podnijeti muku i smrt, Isus je proslavio sa svojim učenicima oproštajnu večeru koju nazivamo Posljednja večera. Za vrijeme večere, pošto je svojim učenicima očitovao svoje najintimnije nakane i nauke, Isus je blagoslovio kruh i vino i dao učenicima blagovati i piti uz riječi: Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati! Uzmite i pijte iz ove čaše svi: Ovo je čaša moje krvi Novoga i vječnog Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.
Na kraju je dodao i važne riječi koje su se učenicima duboko usjekle u pamet: „Ovo činite meni na spomen.”
Otada, kad Isusovi učenici žele da proslave svoje zajedništvo s Isusom Kristom i među sobom, kad žele obnoviti spomen na njega i na njegovu smrt, na njegovu žrtvenu ljubav na križu i na njegovo uskrsnuće, oni ponavljaju tu Isusovu gestu na Posljednjoj večeri.
Taj vjernički sastanak zovemo euharistija – „zahvalnica” ili sveta misa. U svakoj se misi obnavlja spomen na Posljednju večeru i na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Crkva je slavi kao nekrvnu žrtvu i pashalnu (vazmenu) gozbu. Mi vjerujemo da je pod prilikama kruha i vina prisutan Isus, naš uskrsli Gospodin i Spasitelj. On zajedno s nama slavi otajstvo svoje blizine i prisutnosti koju zapečaćuje u svetoj pričesti. Tada se na poseban način ostvaruju Isusove riječi: „Tko mene Ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23).
Dane Isusove muke, smrti i uskrsnuća slavimo u proljeće u tzv. Velikom tjednu, a napose u svetom Trodnevlju: na Veliki četvrtak spominjemo Posljednju večeru, Judinu izdaju i Isusovu muku i uhićenje, zatvor i preslušavanje; na Veliki petak slavimo Isusovu smrt iz ljubavi prema nama; u uskrsnoj noći od Velike subote na Veliku nedjelju ili Uskrs proslavljamo njegovo slavno uskrsnuće.
Zašto je sve tako trebalo biti
Često se pitamo, zašto je sve tako trebalo biti, zašto je put našega spasenja uključivao put trpljenja, patnje, muke i smrti nevinoga Sina Božjeg i našega velikog Brata Isusa Krista? Biblija nam ne daje do kraja odgovor, ali nas upućuje na višestruka i vrlo duboka razmišljanja.
Prije svega, valja upozoriti na ovo: da bismo bolje razumjeli tajnu Isusove muke i smrti, ne smijemo tu činjenicu nikada rastavljati od susljednog uskrsnuća Isusova. Istom se u slavi Uskrsa može zagledati u tamu Velikoga petka, i u svjetlu Isusova Uzašašća i proslave postaje razumljivijom Isusova napuštenost na križu. Sam Isus to tumači učenicima na putu u Emaus u uskrsno jutro: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu” (Lk 24,2)?
Nadalje, svojom mukom i smrću Isus je pokazao da ima vrednota za koje se isplati položiti život. Takva vrednota jest: Bog, vlastiti identitet (dosljednost samome sebi), vjernost ljudima koje volimo i za koje smo odgovorni. Isus je došao posvjedočiti tko je Bog; on je isticao svoj vlastiti identitet da je Sin Božji; on je propovijedao nove odnose među ljudima. I kada su to njegovi neprijatelji stavili u pitanje, on ni uz cijenu smrti nije odustao ni od jedne od svojih riječi. Tako je sam potvrdio ono što je rekao: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi, ne, neće proći” (Mk 13,31).
Isus je htio svojom patničkom poslušnošću „sve do smrti na križu” (Fil 2,7) popraviti onu neposlušnost prvih roditelja koja je bila na dnu prvoga grijeha te se nalazi u svakom čovjekovu grijehu. Sv. Pavao to ovako izražava: „Kao što neposluhom jednoga čovjeka svi postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga – to jest Krista – svi postati pravednici” (Rim 5,19).
Jedan od razloga Isusove mučeničke patnje i smrti jest: on je htio biti solidaran sa svima koji trpe i tako je htio osmisliti ljudsku patnju, pa i samu smrt. On je sam svojim učenicima više puta tumačio tajnu trpljenja i taj zagonetni Božji put koji vodi: putem križa – k proslavi; putem patnje – k ostvarenju dobrote, ljepote i ljubavi; putem neuspjeha – k uspjehu; putem smrti – k uskrsnuću. Najljepša Isusova slika o tome jest njegova riječ o pšeničnom zrnu: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Stoga Isus nije samo učio i govorio kako se trpi, nego je sam „otrpio” sav naš ljudski život, pa i samu smrt.
Vrhunski razlog
No, sam Isus upućuje na vrhunski razlog svoje muke i smrti na križu, a to je ljubav. Rekao je da je najveća ljubav položiti svoj život za onoga koga ljubimo. Isus je umro iz ljubavi prema svome Ocu i prema nama. Svaki čovjek može reći sa sv. Pavlom: „Isus me je ljubio i sebe je predao za mene” (Gal 2,20).
Biblija nam predstavlja mučeničku Isusovu smrt na križu kao uzrok našega spasenja. Već ga je sv. Ivan Krstitelj najavio u lijepoj slici: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). O tom je odavna prorokovao prorok Izaija, kako će budući Spasitelj svoj život žrtvovati za grijehe svijeta. On u glasovitoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem prorokuje: „On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4–5). U Novom zavjetu to se proročanstvo primjenjuje na Isusa Krista našega Spasitelja, a napose na njegovu muku i smrt kojom je Bogu dao zadovoljštinu za naše grijehe i postao začetnik novih odnosa između Boga i čovjeka, glava novoga čovječanstva i početak velikog preobražaja svega stvorenja.
Po Bibliji i stalnom vjerovanju Crkve, mi kršćani vjerujemo ovo: Isus Krist je svojom osobom, svojim životom, smrću i uskrsnućem popravio sve ono što je grijeh upropastio. Po njemu je ljudima opet vraćeno potpuno Božje prijateljstvo ili „milost posvetna”. Obnovljena je ona „bogolikost” koja je grijehom bila izobličena. Omogućen je sklad i sloga među ljudima. A u uskrsnuću bit će neumrloj duši čovjeka zauvijek pridruženo uskrsnulo tijelo i time će se ostvariti spasenje („otkupljenje”) čovjeka u cjelokupnoj njegovoj duhovno-tjelesnoj stvarnosti.
Spasiteljsko djelo Isusa Krista otvara novo doba čovječanstva. Isus Krist je započeo novi put koji vodi velikoj preobrazbi stvorenja, dok ne nastane „novo nebo i nova zemlja”, kako veli Sv. pismo (Otk 21,1).
Dakako, u tom preobražaju, što ga je otpočeo Krist svojim uskrsnućem, svaki kršćanin, svaki čovjek i udruženo čovječanstvo treba postati Božjim suradnikom. To je vrlo dobro izrazio sv. Augustin: „Bog te je stvorio bez tebe, ali te spasiti neće bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”
*
Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:
Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”
Što znači „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”
Što znači „(Vjerujem)… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega…”
Nad tajnama vjere je potrebno meditirati
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
Izvor: vjeronauk.net
Foto: Ecce homo, Antonio Ciseri
